Razlozi za invaziju američkih snaga u Iraku. Kronika američke vojne operacije, gubitke u Iraku

Rat u Iraku postala je jedan od najvećih oružanih sukoba u ranom 21. stoljeću. Istodobno, preduvjeti i poremećaji ovog rata još uvijek su u velikoj mjeri tajna. Pokušajmo odvijati zamke tih događaja. Zato, doznajemo li koji je bio razlog invazije Iraka i kako se vojna operacija odvijala.

prapovijest

Za početak, idemo duboko u pozadinu ovog sukoba.

Saddam Hussein postao je predsjednik Iraka 1979. godine, iako se zapravo u svojim rukama usredotočio na teme vladanja zemlje mnogo prije toga. Njegove ovlasti bile su jednake diktatorske. Niti jedan važan problem u zemlji ne bi se mogao riješiti bez suglasnosti s predsjednikom. Protiv oporbe i povremenih Kurda, Hussain je koristio represiju i mučenje, koje je čak i javno priznao. Pored toga, kult Ilišinove osobnosti počeo se razvijati u Iraku.

Već 1980. godine iračka je vojska pokrenula invaziju iranske pokrajine Khuzestan i tako oslobodila, Iran-Irački rat. Valja napomenuti da su u ovom ratu i SAD i SSSR podržali Husseina. Ali na kraju, rat je završio 1988. godine bez ikakva, jer su, prema uvjetima mirovnog sporazuma, obje zemlje zadržale status quo.

Nova avantura, Saddam Hussein, započeo je 1990. godine, kada je okupirao Kuvajt i prilažio ga u Irak kao pokrajinu. Ovaj put, i SAD i SSSR osudili su akcije iračkog predsjednika. Štoviše, Sjedinjene Države, uz potporu Ujedinjenih naroda, formirale su međunarodnu vojnu koaliciju koja se usprotivila Husseinu. Tako je započeo prvi rat u Iraku ili, kako se zove na drugi način, rat u Perzijskom zaljevu. Koalicija iz prvog dana sukoba imala je značajnu prednost zbog činjenice da je koristila suvremene zrakoplove.

Bila je to briljantna saveznička operacija koju su vodile Sjedinjene Države. Gubici u Iraku koalicijskih snaga bili su manje od 500 ljudi, dok je broj mrtvih u iračkim postrojbama dosegao nekoliko desetaka tisuća. Kao rezultat toga, Hussein je bio poražen, prisiljen puštati Kuvajt, značajno smanjiti vojsku. Osim toga, na zemlju su nametnute i druge sankcije koje su trebale oslabiti oružane snage Iraka.

Praktično svih devedesetih godina 20. stoljeća, skriveni sukob između Iraka i SAD-a rasla je. Amerikanci su stalno optužili Husseina da koristi represiju protiv oporbe, kao i prisutnost ilegalnog oružja. Pogotovo situacija je eskalirala nakon što je 1998. godine Hussein protjerao promatrače UN-a, koji su trebali pratiti da Irak nema oružje za masovno uništenje. Svijet je bio na rubu novog rata.

Preduvjeti i uzroci rata

Sada ćemo pažljivije pogledati na koji je razlog invazije SAD-a na Irak.

Glavni razlog invazije Iraka bio je želja država da osiguraju svoju dominaciju u regiji. Međutim, vjerojatno je da su se vladajući krugovi bojao da se Hussein doista razvio oružje za masovno uništenje, koji mogu poslati, uključujući i protiv Sjedinjenih Država, iako nisu imali prave dokaze o tome. Međutim, neki stručnjaci iz popisa mogućih razloga za početak američke operacije protiv Iraka također nazivaju osobnom mržnjom američkog predsjednika Georgea W. Busha Saddamu Husseinu.

Formalni razlog invazije bio je američki državni tajnik, koji je pokazao u veljači 2003. godine Colin Powell na Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, dokaz o razvoju Iraka oružja za masovno uništenje. Kao što se pokazalo kasnije, većina dokazanih dokaza bila je krivotvorena.

Atrakcija saveznika

SAD nije uspjelo da dobije dozvolu Vijeća sigurnosti da koristi sila u Iraku. Ipak, američki vladajući krugovi ignorirali su ovo i počeli se pripremati za invaziju.

Također su zatražili pomoć svojih saveznika NATO-a. Međutim, Francuska i Njemačka odbili su podržati invaziju na Irak bez UN-ovih sankcija. No, Britanija, Poljska i Australija izrazile su spremnost da podupru SAD s vojnom snagom.

Nakon rušenja Huseinovog režima, druge su se zemlje pridružile koaliciji: Italiji, Nizozemskoj, Ukrajini, Španjolskoj, Gruziji. Osim toga, Turska je sudjelovala u sukobu u razdoblju od 2007. do 2008. godine.

Ukupan broj vojnika kontingenta međunarodne koalicije bio je oko 309 tisuća ljudi, od kojih je 250 tisuća pripadnika američkih vojnika.

Početak invazije

Američka vojna operacija u Iraku započela je 20. ožujka 2003. godine. Za razliku od "Pustinjske oluje", ovaj put koalicija je provela veliku operaciju na zemlji. Čak i odbijanje Turske da pruži svoj teritorij za ofenzivu nije to spriječilo. Sjedinjene Države su napale Irak iz Kuvajta. Koalicijske snage već u travnju, bez borbe, okupirale su Bagdad. U ovom slučaju, irački zrakoplovstvo nije zapravo iskorišteno za odbijanje neprijateljskog napada. Aktivna faza ofenzive završena je nakon zarobljavanja grada Tikrita sredinom istog mjeseca.

Tako su glavna ključna naselja u Iraku do kraja napadačke operacije bila pod kontrolom koalicije na čelu s Sjedinjenim Državama. Gubitci u Iraku savezničkih snaga u tom razdoblju iznosili su 172 poginulih vojnika i 1.621 ranjeno. Iračke oružane snage izgubile su gotovo 10.000 ljudi ubijeno tijekom savezničkih ofenzivnih operacija. Među civilnim stanovništvom bile su nešto manje žrtve.

U prvoj fazi rata, američke trupe u Iraku osvojile su uvjerljivu pobjedu. Međutim, neophodno je ne samo iskoristiti teritorij, nego će je moći držati i sve dok ne bude vlada vjernika Amerikancima koja bi mogla održati situaciju u zemlji pod kontrolom, formirana u Iraku.

Daljnji tijek neprijateljstava

Nakon poraza vladinih snaga u zemlji počela je organizirati pokret gerila. Ujedinio je ne samo vojsku, odan Husseinu, nego i predstavnike različitih skupina islamista, uključujući i one koji su blizu Al-Qaede. Odvjetnici gerilaca bili su usko koncentrirani u takozvanom "sunitskom trokutu", koji se nalazio sjeverozapadno od glavnoga iračkog kapitala.

Dijelovi partizana uništavali su infrastrukturu, izvršili terorističke napade, udario udarce u odvojene jedinice koalicije na čelu s Sjedinjenim Državama. Gubitci u Iraku savezničkih snaga u tom razdoblju su porasli. Većina mrtvih i ranjenih bili su vojnici koji su bili prepuhani improviziranim eksplozivnim sredstvima.

U međuvremenu, krajem 2003. Saddam Hussein je zarobljen u jednom selu u Iraku. Na njemu je održan sud, na presudu kojom je bivši diktator javno pogubljen 2006. godine.

Građanski rat

U međuvremenu, 2005. godine održani su izbori u Iraku. Nakon što su ih držali, šiiti su došli na vlast. To je izazvalo povećanje prosvjeda sunitske populacije zemlje koja se uskoro razvila u fenomen koji se može nazvati građanskim ratom.

Osim toga, na vatru je dodano ulje raznim zločinima koje su počinili pojedini članovi američke vojske ili čak cijele jedinice američke vojske. Gubici u Iraku, i između vojske i među civilnim stanovništvom, sve se stalno povećavaju, a građanski rat rasplamsao je obnovljenom snagom.

To je izazvalo nezadovoljstvo ne samo u Iraku nego iu američkom društvu. Mnogi su američki građani počeli usporediti dugotrajnu iračku operaciju Rat u Vijetnamu. Sve veći gubici američke vojske u Iraku doveli su do činjenice da su se republikanci srušili na izborima Kongresa, izgubivši većinu u obje komore.

Jačanje islamskih organizacija

U međuvremenu, ako je početni otpor okupaciji u Iraku, koalicijske snage je manje-više neutralan vjerske prirode, do 2008. godine na čelu pokreta gerilske su razne islamističke organizacije, često terorističkog prirode.

Neposredno nakon invazije na Irak, aktivnosti terorističke organizacije "monoteizam i džihad" pod vodstvom al-Zarqawija prenesene su na područje ove zemlje. Nakon određenog vremena, oko ove ćelije, većina drugih islamskih paravojnih organizacija u Iraku ujedinila se. U 2004, vođa monoteizma i džihada zakleo je na odanost Osamu bin Ladenu, a organizacija je preimenovana u "Al-Qaeda u Iraku".

Godine 2006. al-Zarqawi je ubijen zbog bombardiranja američkih zrakoplova. Ali prije njegove smrti, on je još više ujedinio islamske skupine u Iraku. Na inicijativu Az-Zarqawija, stvorena je Konzultativna skupština mudžahedina u Iraku, osim "monoteizma i džihada", koja je uključivala i niz drugih organizacija. Već nakon smrti al-Zarqawija, iste godine 2006., preustrojen je u Ilijsku islamsku državu (IGI). A to je učinjeno bez suglasnosti sa središnjim vodstvom Al-Qaede. Upravo ta organizacija, koja je, nakon širenja utjecaja na dio Sirije, ponovno rođena u IGIL-u, a zatim u Islamska država.

Kao što je gore navedeno, tijekom razdoblja američke okupacije kontingenta u Iraku, islamisti su stekli najveću snagu u 2008. godini. Oni su kontrolirali drugi najveći grad Iraka, Mosul, a njihov kapital bio je Baquba.

Završetak američke operacije u Iraku

Značajni gubici SAD-a u Iraku 10 godina, tijekom kojih je nastavljen rat, kao i relativna stabilizacija situacije u zemlji, pomislili su na mogućnost povlačenja međunarodnog kontingenta s državnog područja.

U 2010. godini, novi predsjednik SAD-a Barack Obama potpisao je dekret o povlačenju velikih američkih snaga s teritorija Iraka. Tako je te godine 200 tisuća ljudi povučeno. Preostalih 50.000 vojnika trebalo je pomoći vojnicima nove iračke vlade da prate stanje u zemlji. Ali oni su također ostali u Iraku, a ne dugo. U prosincu 2011. preostalih 50 tisuća vojnika povučeno je s teritorija zemlje. U Iraku je bilo samo 200 vojnih savjetnika koji su zastupali Sjedinjene Države.

Dakle, 15. prosinca 2011., rat u Iraku za Amerikance službeno je završio.

Gubici američke vojske

Sada saznajemo koliko je američkih vojnika izgubilo radnu snagu i vojnu opremu tijekom operacije u Iraku, koja je trajala gotovo desetljeće.

Snage međunarodne koalicije izgubile su ukupno 4.804 ljudi, od kojih je 4.323 boraca predstavljala američku vojsku. Osim toga, 31 942 Amerikanaca ozlijeđeno je s različitom težinom. Ova statistika uzima u obzir i borbene i ne-borbene gubitke.

Za usporedbu: tijekom rata redovna vojska Saddama Husseina izgubila je desetke tisuća ubijenih vojnika. Izračun gubitaka raznih stranačkih, terorističkih i drugih organizacija koje se bore protiv koalicije uopće se ne može ostvariti.

Sada izračunavamo gubitak američke tehnologije u Iraku. Tijekom rata Amerikanci su izgubili 80 tenkova Abramsovog modela. Gubici američkog zrakoplovstva u Iraku bili su također značajni. Dvadeset je američkih zrakoplova srušeno. Najviše od svega, patili su marke F-16 i F / A-18. Osim toga, 86 američkih helikoptera je srušeno.

Situacija nakon povlačenja američkih vojnika

Nakon povlačenja američkih vojnika u Iraku, situacija se pogoršala. Mnoge su ekstremističke i terorističke organizacije uskrsle. Najutjecajniji od njih bio je grupiranje LiH, koji je tada mijenja ime u „islamskoj državi”, tvrdeći da je pravilo u muslimanskom svijetu. Ona je stavila znatne teritorije u Irak pod njezinom kontrolom, a poslije građanski rat u Siriji proširio svoj utjecaj na to stanje.

Djelovanje IGIL-a izazvalo je zabrinutost mnogih država svijeta. Nova je koalicija na čelu s Sjedinjenim Državama stvorena protiv ove organizacije. Rusija se uključila u borbu protiv terorista, koja slučajno djeluje neovisno. Posebnost ove operacije je da saveznici provode samo zračne napade u Siriji i Iraku, ali ne pribjegavaju intervenciji na zemlji. Zahvaljujući akcijama saveznika, teritorij pod kontrolom militanata islamske države znatno je smanjen, ali ova organizacija i dalje predstavlja ozbiljnu opasnost za svijet.

Međutim, postoje mnoge druge suprotne sile, proturječnost između kojih ne daju svijet pojaviti u Iraku .. suniti, šijiti, Kurdi itd Dakle, američki vojnici nisu uspjeli osigurati stabilan mir u regiji. Otišli su bez ispunjavanja jednog od glavnih zadataka.

Značenje i posljedica američke invazije na Irak

Što se tiče opravdanja invazije koalicijskih snaga u Iraku, postoje mnoga proturječna mišljenja. No, većina stručnjaka slaže se da je nakon izbijanja rata u Iraku regija postala mnogo nestabilnija, a nema uvjeta za stabilizaciju situacije. Štoviše, mnogi istaknuti političari koji su sudjelovali u odluci da napadnu Irak već su izjavili da je rat s Husseinom bio pogreška. Osobito je to rekao šef neovisne istražne komisije, bivši zamjenik ministra unutarnjih poslova John Chilcot.

Naravno, Saddam Hussein bio je tipični diktator koji je potisnuo oporbu i primijenio represiju. Također je u više navrata proveo agresivne vojne akcije protiv drugih zemalja. Ipak, većina stručnjaka su zaključili da su dostupni oružja u Huseina na početku XXI stoljeća više ne smije ga napraviti velike vojne operacije, kao što pokazuje relativno brzo poraza iračke redovne vojske koalicijskih snaga.

A Husseina režim, mnogi stručnjaci prepoznaju manje od dva zla, u odnosu na kaos koji je postao prevladavaju u regiji nakon njegova rušenja, a uz sve veće opasnosti od islamske države.