Francesca da Rimini: povijesne činjenice, slika u književnim djelima, slikarstvu i glazbi

Francesca da Rimini poznata je talijanska plemkinja. U europskoj kulturi postalo je jedno od vječnih slika. Njezin je tragičan život bio zarobljen od strane mnogih pisaca, skladatelja, umjetnika i redatelja.

Povijesna osobnost

Poznato je da je Francesca da Rimini rođena otprilike 1255. u Italiji. Rođena je u obitelji ravnatelja talijanske regije Ravenne, čije je ime bilo Guido I da Polenta.

Od svoje mladosti, junakinja našeg članka bila je posebno lijepa i atraktivna. U dobi od 20 godina, roditelji su se odlučili udati za nju. Bila je izabrana za čelnika pokrajine Rimini, čije je ime bilo Gianchotto Malatesta. Čini se da je otac računao na dinastični brak. Konkretno, ova inačica sadržana je u djelu Dantea posvećena junakinji našeg članka.

Brzo se Francesca zaljubila u mlađeg brata svoga brata, koji se zvao Paolo. Uskoro muž je pronašao ljubitelje i, u smislu ljubomore, ubio ih je oboje.

Ovo je službena verzija onoga što se dogodilo. Međutim, istraživači koji su u ovoj priči pokušali temeljito razumjeti, postoje mnoga pitanja. Ne postoji jedinstveno mišljenje ni o gradu u kojem je došlo do ubojstva. Postoji nekoliko verzija - Pesaro, Rimini ... Čak ga nazivaju dvorac Gradara, koji se nalazi u pokrajini Pesaro-e-Urbino.

Francesca u pjesmi Dante

Francesca da Rimini jedan je od likova poznate pjesme Dantea Alighierija. Ona se pojavljuje u knjizi "Pakao" u petoj pjesmi. "Božanska komedija" - proizvod kroz koji je Francesca postala toliko poznata. Nakon ove epizode mnogi drugi predstavnici kreativnih zanimanja u različitim žanrovima počeli su koristiti ovu epizodu.

Pjesnica Francesca da Rimini priča njezinu priču. Dante uči od nje da su se osjećaji između ljubavnika pojavili nakon što su pročitali dvije priče o jednom od vitezova Okruglog stola - Lancelota.

Upućivanje na povijest Lancelota

Francesca kaže da je knjiga postala Galeot za njih, nakon čega nitko od njih nije pročitao listu. Spominje se u ovom stihu, Galeot je bio bliski prijatelj Lancelota, sudjelovao u mnogim svojim avanturama. Galeot je promicao vezu viteza sa suprugom kralja Arthur Ginevra.

U Božanskoj komediji Dante skreće očiglednu paralelu između povijesti Frascija i Paola i ljubavi prema Lancolotu ženi kralja Arthura. Istina, u engleskim legendi ovo je epizoda nešto drukčije: Lancelot ne ljubi kraljicu, a ona to i čini javno.

Francesca u drugim djelima

Nakon što je priča o Francesci da Riminiju rekla Danteu, mnogi drugi pjesnici i pisci počeli su ga koristiti. Navodimo samo najpoznatije djela u kojima se spominje ova priča.

Godine 1818. opisao ga je talijanski dramatičar Silvio Pellico, koji je živio za vrijeme vladavine austrijskog carstva u Italiji. On govori o sudbini heroina našeg članka u tragediji "Francesca da Rimini".

Istu plohu koristi engleski pjesnik romantičnog smjera John Keats u sonu "Dream". George Henry Boker je u svojoj drami.

O istoimenom romanu piše o Paolu i Francesci njemački prozni pisac, dobitnik Nobelove nagrade u književnosti 1910 Paul Heisse. I 1901. godine djelo je napisao talijanski dramatičar Gabriela Drsquo-Annunzio. 1902. godine, tragedija koju je stvorio američki romanopisac Francis Crawford.

Tragična sudbina junaka također je izložena u pjesmi "Pakao" sovjetskog pjesnika, učenika Vladimira Mayakovskog Semjon Kirsanov.

Povijest Francesce u ruskim simbolima

Naravno, povijest ove plemenite talijanske dame privukla je ruske simboliste. Alexander Blok ga spominje u svojoj programskoj pjesmi "Ona je došla iz hladnoće ...". U ovom slučaju, priča u ovom radu postaje izražajno ukazivanje. Lirski junak je ljut da su mu oči ljubi golubova, a on nije sa svojim ljubavnikom, te da je vrijeme Paolo Malatesta i Francesce nepovratno nestao.

Još jedan ruski simbolist Dmitrij Merezhkovski postoji pjesma "Francesca Rimini", napisana 1885. Detaljno pripovijeda priču kako je opisao Dante. Čak se spominje i epizoda s čitanjem romana o Lancelotu.

Francesca u likovnoj umjetnosti

Često je ta slika potaknula mnoge umjetnike da rade. Francuz Arie Schaeffer 1855. napisao je platno "Duhovi Francesca da Rimini i Paolo Malatesta su Dante i Virgil." Pročitajte pjesmu Dantea u izvornom slikaru likova s ​​pedantnom, pa čak i preciznom točnošću.

U svom susretu, koji se odvija u drugom svijetu, postoji mnogo književnosti i sentimentalnosti koja je bila inherentna engleskom slikom tog vremena.

Još jedan francuski umjetnik, Alexander Kabanel, 1870. napisao je platnu "Francesca da Rimini i Paolo Malatesta". Povijest Kabanela je što je moguće nedvosmisleno prikazana. Na ulici sunčano poslijepodne i ljubavnici odlaze u sobu, čvrsto i pažljivo zatvaraju sve rolete. Njima je uhvaćen bijesni i ljubomorni suprug koji je unaprijed znao kako nastaviti. Ubio ih je oboje. Na slici smo već vidjeli dva beživotna tijela, a hladnokrvni ubojica s mačem u rukama nalazi se iza zavjese.

Vođa europskog akademizma Jean-Auguste-Dominique Engra ima platnu pod nazivom "Paolo i Francesca", napisano 1819. U ovom slučaju, u svom je radu obraćao romantičnu temu. Štoviše, vratio se na ovu temu više od jednom.

U ranijoj verziji, 1814., vidimo očiti romantični impuls. Do neke mjere, on se čuva u sljedećim slikama. On portretira ljubavni par koji je zaboravio na sve, uronjen u strastveni poljubac. Oni su u stanju nesebične strasti kad uopće nisu zainteresirani za ono što se događa oko njih. I ovdje, zbog zastora, pojavljuje muž, spreman uništiti ovu idilu u trenu.

Francesca u ilustracijama i skulpturi

Jednu od najpoznatijih slika ove teme napisao je još jedan Francuz - Gustave Dore. Paolo i Francesca da Rimini prikazani su u ilustracijama za još jedan francuski izdavanje besmrtne pjesme Dante Alighieri.

Bilo je mjesta strasti ljubavnika i skulpture. Mramorni kip je stvorio Auguste Rodin. Godine 1889. prvi ga je upoznao s Svjetskom izložbom u Parizu. Hugging par je izvorno dio opsežne reljef skupine. Morala je ukrasiti Vrata pakla, koja je od Rodina naredila Muzej za umjetnost Pariza. Međutim, s vremenom ih je zamijenio još par ljubavnika.

Izvorno je ova skulptura nosila ime Francesce, izravno ukazujući na priču koja je ovdje opisana. U Rodinovom radu može se vidjeti da Paolo drži knjigu o Lancelotu u rukama. U ovom slučaju, ljubavnici ne dodiruju jedni druge usne, pokazujući na takav način da su umrli prije nego što bi mogli počiniti grijeh.

Više detached naslov - "Kiss" - je dao skulptura od strane kritičara koji su ga prvi put vidjeli 1887. U ovom radu posebno se može jasno vidjeti kako Rodin tretira ženske likove u svojim djelima, dajući im bezuvjetnu priznanje svom tijelu. Žene nemaju moć ljudi. Oni su ravnopravni partneri za njih u strasti koja ih je imala. Izraženi erotizam ove skulpture izazvao je mnogo kontroverzi i rasprave. Na primjer, kada je kopija poslane na Svjetsku izložbu u Chicagu 1893. godine, lokalni kritičari to su jednostavno smatrali neprihvatljivi za javno gledanje. Stoga je skulptura smještena u odvojenu zatvorenu sobu. Posjetitelji su dopušteni samo na njihovu osobnu žalbu.

Francesca u glazbi

Aktivno je koristio ovu sliku u svom radu i skladateljima iz cijelog svijeta. Godine 1876. Pyotr Ilyich Čajkovski objavio je simfonijsku fantaziju "Francesca da Rimini". U središtu glazbenog sastava priča je i sama Frances, čija se tema izvodi solo na klarinetu. Počinje tužan, pa čak i rustikalni, ali se tijekom vremena razvija, postaje valovit s neočekivanim recesijama i uspovima.

Tema se razvija i vodi slušateljima da čitaju knjige zaljubljene u Lancelot, a onda počinje tragičan ishod.

Rachmaninovoj operi

1904., istu operu napisao je Sergej Vasilyevich Rakhmaninov. Autorstvo libreta pripada Modestu Čajkovskom. Valja napomenuti da je riječ o komornoj operi koja se prema žanru pristupa kantati ili orkestralnoj pjesmi. Orkestar prenosi svu dramu. U isto vrijeme, operu nedostaje stroga podjela u zasebne brojeve, njegova se akcija brzo i kontinuirano razvija.

Na prvoj slici vidimo iskustva muža, koju prevladavaju ljubomorne misli. Drugi počinje mirno i odvojiti čak i čitanje legendu Lancelot, a završava s neodoljivom strašću s kojom se likovi privlače jedni druge. Premijera ove opere održana je 1906. u kazalištu Bolshoi. Orkestar je vodio sam autor. Dzhanchotto ulogu operne pjevačice George Baklanov, njegov mlađi brat, kojeg glumi Anton Bonachich i Francesca - poštovan Artist Imperial kazališta Nada Salina.

Mnogi su kritičari primijetili lijepu glazbu koju je napisao Rachmaninov, ali zbog nesretnog libreta, opera je uskoro napustila repertoar. Drama se nastavlja tek 1973. godine. Ovaj put Francesca je igrala Galina Vishnevskaya, Paolo - Alexei Maslennikov i Dzhanchotto - Evgenij Nesterenko.

Osim toga, 1902. godine operacija s istim imenom pojavila se u Rusiji. Njegov autor bio je češki skladatelj Eduard Napravnik.

A 1914., na temelju već spomenute u ovom članku tragedije Gabriele Drsquo-Annunzio napisao operu talijanski skladatelj Riccardo Zandonai.

Francesca i balet

Ova je priča također korištena u ruskom baletu. Na temelju čičkovskoga simfonijskog fantazije, baleti su bili postavljeni mnogo puta.

Prvi je autor bio Mikhail Fokin. Njegov je rad izveden na pozornici kazališta Mariinsky. Premijera se održala 1915.

Na vrhuncu Velikog patriotskog rata, 1943. godine, Narodni umjetnik SSSR-a Boris Afanasyev napisao je balet u tri akcije. Uspio je isporučiti 1947. godine u Stanislavskome i Nemirovich-Danchenko glazbenom kazalištu.

Verzija tragedije zaslona

Godine 1950. film "Paolo i Francesca" snimio je talijanski redatelj Raffaello Matarazzo. Svjetska premijera filma održana je dvije godine kasnije. Za pisanje skripte pomogao mu je Vittorio Nino Novareze i Vittrio Montuori.

Važno je napomenuti da je glavna uloga u tom filmu izvodi Odile versoix, sestra budućeg supruga Vladimir Visocki Marina Vlady. Versoix možemo vidjeti u detektivskom trileru Roberta Vernet „Fantomas protiv Fantomas”, komedija drama Philippe de Broca „kartuši” detektivske serije „Istrage povjerenik Maigret.”

Od djela redatelja Matarazzo može zadovoljiti na avanturu drami „The Ship of the Damned ženama”, biografski melodrame „Giuseppe Verdi”, melodrama „Ljubav”, koji je uzeo u Italiji. Ipak, film o Frances je bio jedan od ključnih u svojoj karijeri.

Povijest ove žene ostaje u svjetskoj umjetnosti kao primjer tragične i strasne ljubavi koja ne poznaje granice i pravila. To je iskren i ne prijevaran i zasigurno će potaknuti veliki rad više od jednog učitelja.