Čl. 29. Ustava Ruske Federacije "Ostvarivanje prava na slobodu mišljenja i govora" - komentari i značajke

Svatko je zajamčen sloboda govora. Čl. 29 Ustava RH

Čl. 29. Ustava Ruske Federacije: opće informacije

Normalno, glavne odredbe vezane uz slobodu govora su fiksne. U tom se slučaju utvrđuju i zabrane i prava. Osobito u 2 tbsp. 29 Ustava RH Zabranjena je propaganda ili agitacija usmjerena na poticanje nacionalne, rasne, vjerske mržnje i neprijateljstva. Nije dopušteno širiti jezičnu, nacionalnu, društvenu, vjersku superiornost.

U 3. dijelu zabranjuje se prisiljavanje osobe da izrazi svoje uvjerenje, mišljenje ili odbijanje njih.

Prema dijelu 4 tbsp. 29 Ustava RH, svaka osoba može slobodno pretraživati, prenositi, distribuirati, proizvoditi, tražiti informacije pomoću legitimnih metoda. Savezno zakonodavstvo popravlja popis podataka koji su državna tajna.

U sprotiv 29. Ustava Ruske Federacije sloboda govora medija je fiksna. Cenzura u Rusiji zabranjena je.

Čl. 29. Ustava Ruske Federacije s komentarima

U pravnom smislu, sloboda misli podrazumijeva nemiješanje države u procesu formiranja pojedinca njegovih uvjerenja i mišljenja, zaštitu bilo koje druge intervencije. Jamstva navedena u Čl. 29. Ustava, oni također pretpostavljaju sprečavanje bilo kakve ideološke diktature, kontrole ili nasilja protiv pojedinca.

Sloboda govora treba promatrati kao priliku, bez ikakvih ograničenja na izražavanje misli i mišljenja o raznim pitanjima od javnog, društvenog ili bilo koje druge prirode kroz usmene ili pisane riječi, skupove, sastanke i druge oblike.

Sloboda izražavanja

Ova pravna kategorija je fiksna na međunarodnoj pravnoj razini. To uključuje slobodu da održi svoje mišljenje, sposobnost traženja, primanja, priopćavanje ideja, informacija na bilo koji način bez intervencije vlasti i bez obzira na državne granice.

Načelo slobode izražavanja mišljenja temelj je drugih sloboda i prava. To su, prije svega, treba uključiti aktivno pravo glasa, koja se može provoditi uključujući i kroz sudjelovanje u referendumah- pravo na peticiju, slobodu rada, pravo na obrazovanje, slobodu savjesti.

ograničenja

Načela su fiksirana Čl. 29. Ustava, su izuzetno važni za pravu realizaciju slobode svake osobe. U međuvremenu, ne može biti neograničeno.

Riječ je jedno od ključnih sredstava komunikacije. To može imati ogroman utjecaj na ponašanje i svijest drugih. Riječ je sposobna uništiti i stvoriti, pozivajući na napredak ili za nasilje, ponižavajuće dostojanstvo ili promicanje kulturne razine. Sve to zahtijeva određivanje ne samo zakonskih, već i moralnih ograničenja slobode govora.

Odgovornost za kršenje zabrana

U dva dijela Čl. 29. Ustava pravne barijere koje sprečavaju zlouporabu slobode govora. Unatoč činjenici da su formulirani u općem obliku, oni su definitivno postavili smjer ponašanja pojedinca. Povreda zabrana utvrđenih čl.. 29. Ustava, podrazumijeva odgovornost.

Konkretno, članak 282. Kaznenog zakona kažnjava radnje usmjerene na poticanje neprijateljstvo ili mržnju, poniženje pojedinačnog dostojanstva ili društvene skupine na temelju rase, spola, odnosu prema religiji, članstvu u svako udruženje zalaže uz korištenje medija ili javnosti.

Preambula savezni zakon broj 1807-1 postoji referenca na nedopustivost propagande zanemarivanja ili neprijateljstvo prema bilo kojem jeziku koji se koristi na području Rusije, ometanje ili povlastice koje su u suprotnosti sa zakonom, uz korištenje jezika, kao i drugih kršenja postojećih pravila.

Mišljenja i uvjerenja

Odražavaju sadržaj ljudske svijesti, njegov unutarnji svijet, određuju individualnost. Mišljenja se smatraju pokretnim elementom svijesti. Uvjerenja su stabilan sustav gledanja koji karakteriziraju vrijednost orijentacije pojedinca.

Sloboda govora i misli, sadržana u Čl. 29. Ustava, To znači ne samo ljudsko pravo, bez ikakvih ograničenja na izraze svoja uvjerenja, mišljenja, ali na nedopustivost bilo prisile na njega ili odbiti da izrazi svoje misli. Ovu zabranu moraju promatrati svi sudionici u odnosima s javnošću. Među njima su državna tijela, strukture teritorijalne vlade, političke udruge itd.

Sadržana u Ustavu ograničava zakonodavstvo osigurava zaštitu čovjekovog unutarnjeg svijeta, jamči razvoj osobnosti, sposobnost da promijeni svoja uvjerenja, ali ne zbog prisile, i, prema vlastitom nahođenju u slobodnoj raspravi, studija stvarnosti, raspravljati o idejama, i tako dalje.

Problemi sudske prakse

U primjeni odredbe članka 29. Ustava, postavlja se pitanje kako to postići u određenom slučaju da zahtjevi zaštite dobro ime i čast pojedinca nisu u suprotnosti s interesima slobodnih rasprave o političkim pitanjima? Odluka o ovom pitanju pripisuje se nadležnosti slučajeva opće nadležnosti.

Kada se bave slučajevima zaštite dostojanstva i časti, sud mora utvrditi ne samo pouzdanost informacija, nego i prirodu njezina širenja. S obzirom na to, sud odlučuje da li djela subjekta nanose štetu na vrijednosti obranjene Ustavom, bez obzira na to da li nisu ograničena ograničenja slobodne rasprave.

Institucije opće nadležnosti mogu i moraju osigurati ravnotežu u ostvarivanju prava zaštite dostojanstva i časti i slobode govora.

Pristup informacijama

Derivat je prava na slobodu govora sposobnost traženja, širenja, širenja i primanja, zajamčena Čl. 29. Ustava Ruske Federacije (4 dio članka). Može se provoditi na različite načine: u procesu interpersonalne komunikacije, kroz medije, kroz korištenje materijalnoj medija za pohranu, u školama, na sastancima, skupštinama, klubovima, sklopova građana, i tako dalje.

Glavni uvjet za ostvarivanje utvrđenog prava u stavku 4. čl. 29 Ustava RH, je zakonitost načina. Zakonske mjere priznaju se ako ne krše propise propisane propisima. To su, osobito, zakoni koji uređuju djelatnost medija, organiziranje i održavanje masovnih događaja itd.

Pretraživanje i dohvaćanje informacija

Sva prava pridržana 4. dio čl. 29 Ustava RH, navedeni su u različitim saveznim zakonima. Na primjer, savezni zakon br. 2124-1 sadrži članak. 38. On navodi da svi građani imaju pravo da se odmah primiti putem medija točne informacije o radu državnih tijela, organizacija, njihovih službenika u, i tako dalje. Ova informacija je predviđeno za uredničke upite, konferencije za tisak i tako dalje.

Fizičke i pravne osobe mogu pretraživati ​​i primati bilo kakve informacije u bilo kojem obliku iz bilo kojeg izvora u skladu sa zahtjevima propisanim federalnim zakonima. Izuzetak se utvrđuje samo za informacije s ograničenim pristupom, što predstavlja tajnu (državu, komercijalnu, itd.).

Upotreba informacija

Ustav jamči besplatan prijenos, širenje, stvaranje informacija zakonitim putem. Prema tome, isključen je svaki monopol države.

Sredstva za širenje informacija mogu biti javna, javna ili privatna. To potvrđuju odredbe federalnih zakona. Na primjer, u članku 7. savezni zakon broj 2124-1 daje za pravo građanina, organizacije ili vladina agencija da postane osnivač medija, ako ispunjava uvjete.

Ne može djelovati kao utemeljitelj medija:

• maloljetni građanin;
• osobu koja se nalazi nekompetentno ili izdržava kaznu zatvora na sudskoj presudi;
• javna organizacija, institucija, udruga građana čije su djelatnosti zabranjene zakonom;
• stranac ili osoba koja nema državljanstvo i trajno ne boravi na teritoriju Ruske Federacije.

Osiguravanje povjerljivosti

Pravo diseminiranja podataka putem pravnih sredstava zahtijeva poštivanje određenih ograničenja pristupa zakonom zaštićenim podacima. Ovo se izravno navodi u 4. dijelu članka 29. Ustava. Obično se kaže da je popis podataka koji čine državne tajne definiran u federalnom zakonu. To je, osobito, savezni zakon br. 5485-1.

Navedeni normativni zakon definira popis zaštićenih informacija iz oblasti ekonomije, vanjske politike, znanosti, tehnologije, stranih gospodarskih, protuobavještajnih, operativno-pretraživačkih, obavještajnih i vojnih. Za njihovo otkrivanje utvrđuje se odgovornost, uključujući kaznenu odgovornost. Ipak, treba uzeti u obzir jednu nijansu. Prema odredbama članka 4. članka 4. Ustava, kaznena je kazna za otkrivanje državnih tajni dopuštena ako se popis informacija koji su mu dodijeljeni objavljuje u službenom javnom izvoru.

Odluke o izvršenju zakona, uključujući sudsku presudu, ne mogu se temeljiti na neobjavljenim normativnim aktima. Ova odredba slijedi iz dijela 3. članka 15. Ustava. Važan uvjet za primjenu regulatornih dokumenata je njihova izricanje. Trebali bi biti dostupni svim zainteresiranim stranama.