Francois Moriak, `Monkey`: kratki sažetak knjige

Priča o francuskom piscu François Mauriac "Majmun", sažetak koji se nudi vašoj pozornosti, nastao je 1951. godine i kasnije preveden na mnoge jezike svijeta. U središtu zemljišta nalazi se sudbina pacijenta od rođenja dvanaestogodišnjeg dječaka koji zaostaje u razvoju od svojih vršnjaka. S mladim Guillaumeom, ne samo da je priroda nepravedno postupala. Dječak ne osjeća ljubav i podršku rodbine, njegova majka stalno napada.

Potomak plemenite obitelji

Fina piletina vrat, kratko podšišana glavu, s velikim ušima, donja usna visi, koja se stalno curi slina - to je portret mlađe sin barun de Serne vrste. Majka naziva njezinim sinom majmun, degenerirani, degenerirani i drugi uvredljivi nadimci. Osim toga, dječak se stalno šamarava i šljaka od žene koja ga mrzi jednako kao i njezin suprug. Naravno, Guillaume je točno kopija svog oca koji pati od blage demencije.

U knjizi „majmun” od strane François Mauriac ne daje preciznu definiciju bolesti Baron galija, ali opisuje izgled muškaraca: ne rastu ogromne glave, uskih kosim ramenima, neprirodnim mršavosti. Stranenost se također očituje u ponašanju M. de Sernea. Tijekom obiteljskih obroka širi sve što se može razmazati, miješa vino s juhom, mrvicama i drugim proizvodima. Stara barunica, Galeasova majka i baka Guillaume teško mogu zadržati dječaka da imitira svog oca.

Zlo bijes Madame de Serne

U dvorcu, gdje živi pobožna obitelj, skandali stalno probijaju. Nasilnik mira je majka Guillaumea, koji se zove Paul. Nesretni dječak pati od najteže od svega, gnjev žene nezadovoljan njezinom sudbinom usmjeren je prema njemu. Blijedo lice, prekriveno tamnim zubima na bradi i gornjoj usnici, lilted tamne kose - tako izgleda kao junakinja djela Moriak "Majmun". Kratak prikaz povijesti njezina pojavljivanja u kući ne izaziva čitateljevu sućut.

Prije trinaest godina, Pavao se oženio ružnim barunom samo da se ženi s plemenitom aristokratskom prezimenom. Nije moguće podijeliti krevet s ekscentričnim suprugom, Madame de Serne izvlači bijes na druge. Domaći ljudi je zovu čudovište, čudovište, Gorgon. Mala Guillaume, koju je mrzila majka, traži zaštitu od svoje bake, oca i frauleina koji služe u dvorcu. Ali samo stariji Fraulein se odnosi na dječaka s istinskom nježnosti i iskrenom ljubavlju.

U priči Mauriac je „majmun”, sažetak koji se ne može primiti sve nijanse kuće opresivne situaciju, odnose sa ženom Baron rekao je tiho, ali kada Pavao reče svome mužu rukama, kao rezultat se rodio njihov sin Guillaume.

Slaba zraka nade

Unatoč razvoju jaza, dječak je naučio osnove čitanja i pisanja. Dvaput mu se davao privatnim pansionima, ali nisu htjeli zadržati bolesno dijete tamo - Guillaume je zaprljao plahte. Pavao se slaže s učiteljem svjetovne škole, koji živi u blizini dvorca, tako da se angažirao s njim pojedinačno. Nije bilo lako da zbunjeni klinac odluči susresti se s gospodinom Bordasom, kojeg je zamišljao kao "ogre" u svojoj mašti. Ne obraćajući pažnju na sinove suze i molbe, Pavao ga podiže na prvu kišnu jesensku večer na kišnoj jesenskoj večeri.

Ispalo je da učitelj nije toliko strašan. Nakon dva sata komunikacije s njim, dječak je imao samopouzdanje, nada za pronalaženje novog prijatelja, ljubaznog i razumijevanja mentora, počela je zoru. Te je noći Guillaume prvi put spavala u kratkom životu s osmijehom na usnama. Želim da se na toj sjajnoj točki upućuje u francuski časopis François Mauriac, The Monkey. Sažetak posljednjeg poglavlja govori o tmurnim događajima koji su pretvoreni u tragediju.

Oslobađanje od mentalne tjeskobe

Sljedećeg jutra pod pritiskom njegova supruga, koja je vrsta neugodno malo barun de Serne, Robert Bordas šalje notu dvorca, govori odbijanje da se uključe s bolesnim djetetom. U kući se raspada skandal između majke i bake. Pavao krila vrijeđa bezvrijednog sina i slabog muža.

Da ne bi čuo zlonamjerne izjave, otac uzima Guillaume na ulicu. Oni idu na obiteljsko groblje, kojem Galeas posvećuje svoje slobodno vrijeme, brinući se za grobove svojih predaka. Baron zauzima uobičajeni posao, a dječak, sjedi na nadgrobnoj ploči, ne može zadržati suze, žaleći za njegovom beskorisnošću. Uostalom, i učitelj koji je bio tako ljubazan i obazaren ne želi se nositi s njim.

Negdje u daljini rijeka se spotakne. Taj zvuk privlači Guillaume, a on se s povjerenjem približava oslobađanju od fizičkog zlostavljanja i mentalne patnje. Otac, nakon što je primijetio odsutnost svog sina, ide u potragu za njim. Galeas nije ništa manje od dječaka koji je umoran od turobnog zemaljskog života. Dno rijeke uzela je živote posljednjih dviju predstavnika roda Sernea.

"Budući da je g. Galeas, nakon što je uhvatio sina, odlučio podijeliti s njim vječni san, nitko više ne brine za grobove na obiteljskom groblju." Tako završava priča o Moriakovom "Majmunu", sažetak kojeg ste upravo pročitali.