Kosovski rat: godine, uzroci, rezultati

U veljači 1998. godine, albanski separatisti koji žive na Kosovu i Metohiji, pokrenute su oružane pobune u cilju odvajanja tih područja iz Jugoslavije. Koji nastanu u vezi s sukobu, pod nazivom „Kosovo rat” je trajao deset godina, a završilo sa službenog proglašenja neovisnosti te zemlje i uspostavu neovisne republike.

Povijesni korijeni problema

Ovaj sukob, kao što se često dogodio tijekom povijesti čovječanstva, započeo je na vjerskoj osnovi. Sastav stanovništva Kosova i Metohije prije Drugog svjetskog rata je mješoviti, koji se sastoji od muslimanskih Albanaca i kršćanskih Srba. Usprkos dugotrajnom suživotu, odnos između njih bio je izrazito neprijateljski.

Prema povijesnim materijalima, čak iu srednjem vijeku na području današnje Kosovo i Metohiju formirana jezgru srpske države. Od sredine XIV stoljeća, a tijekom sljedećih četiri stoljeća, tu, u blizini grada Pečuha, bio je rezidencija srpskog patrijarha, koji je dao rub vrijednosti središte duhovnog života naroda. Polazeći od toga, u sukobu koji je prouzročio Kosovo ratovi, Srbi odnosili su se na njihova povijesna prava, i njihove protivnike - Albance - samo na etničku pripadnost.

Povreda prava kršćana u pokrajini

na kraj Drugog svjetskog rata Ta područja su prisilno vezan za Jugoslaviju, iako većina stanovnika pripada ovaj iznimno negativan. Nisu bili zadovoljni ni formalno odobren status autonomije, a nakon smrti predsjednika JB Tita, oni su zahtijevali nezavisnost. Međutim, vlasti ne samo da nisu zadovoljile svoje zahtjeve, nego su i lišili autonomiju. Kao rezultat toga, Kosovo 1998. godine uskoro se pretvorilo u kipuću kotao.

Sadašnja situacija ima vrlo negativan utjecaj na gospodarstvo Jugoslavije i na njezinu političku i ideološku državu. Osim toga, kosovski Srbi - kršćani koji su se našli u manjini među muslimanima regije i koji su bili izloženi teškim uznemiravanjem sa svoje strane - značajno su pogoršali situaciju. Za prisiljavanje vlasti da odgovore na njihove zahtjeve, Srbi su bili prisiljeni počinjati nekoliko prosvjednih marševa u Beograd.

Kaznena neaktivnost vlasti

Uskoro je vlada Jugoslavije formirala radnu skupinu za rješavanje problema i poslala ga na Kosovo. Nakon detaljnog razmatranja situacije, sve su tvrdnje Srba bile opravdane, ali nisu poduzete odlučne mjere. Nakon nekog vremena, tamo je stigao novoizabranog šefa jugoslavenske komunističke Slobodana Miloševića, međutim, i njegov posjet pomogao samo pogoršati sukob, kao što je bio uzrok krvavih sukoba sa srpskim prosvjednicima od strane policije, potpuno opremljenu Albanaca.

Uspostava kosovske vojske

Sljedeća faza sukoba bilo je stvaranje pristaša odcjepljenja Kosova i Metohije iz stranke „Demokratska liga” na čelu s protuvladinim prosvjedima i formiranje vlastite vlade, pozvao je stanovništvo da odbaci podređivanje središnje države. Odgovor na to bio je masovno uhićenje aktivista. Međutim, velike kaznene mjere samo su dovele do pogoršanja situacije. Uz pomoć Albanije, kosovski separatisti stvorili su oružane skupine, nazvanu Oslobodilačka vojska Kosova (KLA). Bio je to početak zloglasnog rata na Kosovu, koji je trajao do 2008. godine.

O kada točno albanski separatisti su stvorili svoje oružane snage, postoji nekoliko sukobljenih izvješća. Neki istraživači imaju tendenciju da razmišljaju o trenutku njihovog rođenja dogodio 1994. godine, sindikat od nekoliko prijašnjih oružane skupine, ali Haaški sud smatra da je početak aktivnosti vojske 1990., kada su izvijestili prve oružane napade na policijske postaje. Međutim, veliki broj autoritativni izvori su ovaj događaj u 1992. i povezuje ga s donošenjem odluke separatista o uspostavi podzemnih borbenih skupina.

Postoje brojni iskazi sudionika događaja tih godina, da je do 1998 militanti trening provodi se u skladu sa zahtjevima tajnosti u brojnim sportskim klubovima na Kosovu. Kada je jugoslavenski rat je postalo očito stvarnost, istraživanja su nastavljena na području Albanije i otvoreno provode instruktori američkih i britanskih obavještajnih službi.

Početak krvoprolića

Aktivna neprijateljstva započela su 28. veljače 1998., nakon službene izjave OVK na početku kosovskog rata. Nakon toga, separatisti su počinili niz napada na policijske postaje. Kao odgovor, jugoslavenske su snage napale nekoliko naselja na Kosovu i Metohiji. Žrtve njihovih akcija bile su osamdeset ljudi, od kojih su većina žene i djeca. Ovaj čin nasilja nad civilima izazvao je široku rezonanciju širom svijeta.

Eskalacija rata

U narednim mjesecima, rat na Kosovu izbio je s obnovljenom snagom, a do jeseni iste godine, više od tisuću civila su postali njegove žrtve. Masovni odljev stanovništva svih vjera i nacionalnosti započeo je ratom pogođenim teritorijem. U odnosu na one koji su za jednog ili drugog razloga ne mogu ili ne žele napustiti zemlju, jugoslavenska vojska počinila brojne zločine, u više navrata pisalo u medijima. Svjetska zajednica pokušala je utjecati na beogradsku vladu, i Vijeće sigurnosti UN-a usvojila odgovarajuću rezoluciju u tom smislu.

Dokument je, kao posljednje sredstvo, predvidio početak bombardiranja Jugoslavije u slučaju nastavka nasilja. Ova mjera ima odvraćajući određenu radnju, au listopadu 1998. godine potpisali primirje, ali, unatoč tome, Kosovari i dalje umre od ruke jugoslavenskih vojnika, a od početka iduće godine, neprijateljstva nastavljena u cijelosti.

Pokušaji mirnog rješavanja sukoba

Čak i više globalnu pozornost privukla rata na Kosovu nakon kraja siječnja 1999. godine u gradu Račak jugoslavenske vojske ubijeno i četrdeset i pet civila, optuženog za povezanost sa separatistima. Ovaj zločin izazvao je val bijesa u cijelom svijetu. Sljedećeg mjeseca u Francuskoj su se pregovori dogodili između predstavnika zaraćenih stranaka, ali unatoč svim naporima prisutnih predstavnika UN-a, nisu donijeli pozitivne rezultate.

Tijekom razgovora predstavnici zapadnih zemalja podržavaju kosovske separatiste koji preferiraju neovisnost Kosova, dok je ruski diplomati se stavio na stranu Jugoslavije, lobiranje svoje zahtjeve usmjerene na integritet države. Beograd je smatrao neprihvatljivim ultimatumom kojeg su iznijele države NATO-a, i kao rezultat toga, bombardiranje Srbije započelo je u ožujku. Nastavili su se tri mjeseca, dok je u lipnju predsjednik Jugoslavije S. Milošević naredio povlačenje postrojbi s Kosova. Međutim, rat na Kosovu bio je daleko od kraja.

Mirovne snage na Kosovu

Kasnije, kada su događaji na Kosovu bili predmetom razmatranja međunarodni tribunal, sastanak u Haagu, predstavnici NATO-a objasnili su početak bombardiranja željom da se ukine etničko čišćenje koje su izvršile jugoslavenske posebne službe protiv albanskog dijela stanovništva pokrajine.

Međutim, u spisu je pokazala da takve zločine protiv čovječnosti, iako je bilo, ali su se nakon početka zračnih udara, a bili su, iako nezakonito, ali oni izazvati reakciju. Statistika ovih godina pokazuje da je rat na Kosovu 1998-1999, i bombardiranja teritorija Jugoslavije od strane NATO snaga prisilili su više od stotinu tisuća Srba i Crnogoraca da napuste svoje domove i traže spasenje izvan ratne zone.

Masovni egzodus civila

U lipnju iste godine, navodi se u Deklaraciji UN-a o Kosovu i Metohiji je uveden mirovne snage sastavljene od jedinica NATO-a i ruskih vojnika. Uskoro je uspio postići dogovor s predstavnicima albanskih militanata primirja, ali bez obzira na sve, lokalni sukobi nastavili i ubili na desetke civila. Ukupan broj žrtava nastavio je rasti.

To je bio razlog za masovno iseljavanje Kosova od dvjesto pedeset tisuća kršćana koji su tamo živjeli - Srba i Crnogoraca, te njihov prisilni preseljenje u Srbiju i Crnu Goru. Neki od njih vratili su se nakon što je 2008. proglašena Republika Kosovo, ali je njihov broj bio vrlo mali. Dakle, prema UN-u, u 2009. godini bilo je samo sedam stotina ljudi, godinu dana kasnije povećalo se na osam stotina, ali tada se svake godine počelo opadati.

Proglas neovisnosti Kosova i Metohije

U studenom 2001. albanski separatisti održali su izbore na svom teritoriju, što je rezultiralo formiranjem vlasti na čelu s I. Rugovom. Sljedeći korak bio je proglašenje neovisnosti pokrajine i stvaranje neovisne države na području Kosova i Metohije. Razumljivo je da je jugoslavenska vlada nisu smatrali njihove akcije kao legitimne i rat na Kosovu trajao, iako su u obliku produženog, jedva tinjajuće sukoba, puše, međutim, stotine života.

Godine 2003., Beč ponovo je pokušao, sjeo za pregovarački stol kako bi pronašli način da se riješi sukob, ali to je bio jednako uspješan, kao i prije četiri godine. Kraj rata smatra se izjava kosovske vlasti od strane 18. veljače 2008. godine, u kojoj su, jednostrano proglasila nezavisnost Kosova je i Metohiju.

Problem ostaje neriješen

Do tada se Crna Gora odvojila od Jugoslavije, a nekoć ujedinjena država prestala postojati u obliku koji je imao na početku sukoba. Ratni Kosovo, čiji su razlozi bili etnički i vjerski, završili su, ali međusobna mržnja predstavnika prethodno suprotstavljenih strana ostala je. To i do danas stvara atmosferu napetosti i nestabilnosti u regiji.

Činjenica da je jugoslavenski rat je otišao izvan lokalnog sukoba i koji su uključeni u rješavanje problema povezanih s njime širokim krugovima svjetske javnog mnijenja, što je još jedna prilika za Zapada i Rusije posegnuti za show sile u okviru eskalaciju skrivene „hladnog rata”. Srećom, to nije imalo posljedica. Proglašen nakon kraja neprijateljstava Republika Kosovo još uvijek izaziva raspravu među diplomatima različitih zemalja.