Masakr u Srebrenici 1995. godine: razlozi

Masakr u Srebrenici u srpnju 1995. bio je jedna od najzloglasnijih epizoda Bosanskog rata. Odlukom UN-a, ovaj je grad proglašen sigurnosnom zonom, gdje bi civili mogli smireno čekati krvoproliće. U dvije godine tisuće Bosanaca preseljeno je u Srebrenicu. Kad su ga zarobili Srbi, vojska je napravila masakr. Prema različitim procjenama, umrlo je između 7.000 i 8.000 bosanskih ljudi, uglavnom dječaka, muškaraca i staraca. Kasnije, međunarodni sud priznao je ove događaje kao čin genocida.

preduvjeti

Masakri civila nisu bili neuobičajeni za bosanski rat. Masakr u Srebrenici bio je samo logičan nastavak ovog nečovječnog stava protivnika jedni drugima. Godine 1993. grad je okupirala bosanska vojska, koju je zapovijedao Nasser Oric. Tako je postojala i enklava Srebrenice - mali komad zemlje pod kontrolom muslimana, ali potpuno okružen teritorijem Republike Srpske.

Stoga su Bošnjaci počeli kazneni napad na susjedna naselja. Tijekom napada, desetine Srba ubijeni su. Sve to je dodalo gorivo u vatru. Dvije zaraćene vojske mrzile su se i bile spremne iznijeti bijes na civile. 1992. - 1993. godine. Bosanci su spalili srpska sela. Oko 50 naselja uništeno je.

U ožujku 1993. Srebrenicu je posvetila pozornost UN-u. Organizacija je proglasila gradom sigurnosnu zonu. Nizozemski mirovnjaci uvedeni su tamo. Za njih je postojala zasebna baza koja je postala najsigurnija mjesta za nekoliko kilometara. Unatoč tome, enklava je zapravo bila pod opsadom. "Plave kacige" nisu mogle utjecati na situaciju u regiji. Događaji u Srebrenici 1995. godine dogodio se točno kada je bosanski vojska predala grada i susjedstvu, ostavljajući civila sama sa srpskim timovima.

Uhićenje Srebrenice od strane Srba

U srpnju 1995. vojska Republika Srpska započelo je s radom na uspostavljanju kontrole nad Srebrenicom. Napad su vodili snage Drinskog korpusa. Nizozemci gotovo nisu pokušali zaustaviti Srbe. Sve što su učinili bio je pucati na glavu protivnika kako bi ih uplašio. Oko 10 tisuća vojnika sudjelovalo je u napadu. Nastavili su se preseliti u Srebrenicu zbog čega su mirovne snage odlučili evakuirati na svoju bazu. Za razliku od snaga UN-a, zrakoplovstvo NATO-a pokušalo je ugraditi srbijanske tenkove. Nakon toga, napadači su zaprijetili da će udariti na mnogo manji mirovni kontingent. Sjevernoatlantski savez odlučio se više ne miješati u likvidaciju bosanske enklave.

11. srpanj u selu Potočari oko 20 tisuća izbjeglica okupili su se na zidovima vojne jedinice koja pripada mirovnih snaga UN-a. Klanje u Srebrenici nije utjecalo na one malo Bošnjaka koji su uspjeli probiti do zaštićene baze. Nije bilo dovoljno mjesta. Samo nekoliko tisuća ljudi sklonilo se. Ostatak, čekajući Srbe, morao se sakriti u okolnim poljima i napuštenim tvornicama.

Bosanske vlasti shvatile su da će dolaskom neprijatelja enklava doći do kraja. Stoga je vodstvo Srebrenice odlučilo evakuirati civile u Tuzlu. Ova je misija dodijeljena 28. odjeljku. Imao je 5.000 vojnih osoba, još 15.000 izbjeglica, bolničko osoblje, gradsku upravu, itd. Dana 12. srpnja ovaj je stup bio začepljen. Između Srba i bosanske vojske uslijedila je bitka. Civilnici su pobjegli. Kasnije su se morali kretati prema Tuzli. Ti su ljudi bili nenaoružani. Pokušali su izbjeći ceste kako se ne bi upali u srbijanska zapreka. Prema različitim procjenama, prije masakra u Srebrenici, oko 5.000 ljudi uspjelo je pobjeći u Tuzlu.

masakri

Kada je vojska Republike Srpske, preuzeli kontrolu nad enklave, vojnici su počeli masovnih pogubljenja Bošnjaka koji nisu uspjeli pobjeći u sigurnije područja. Masakr je trajao nekoliko dana. Srbi su dijelili bosanske muškarce u skupine, od kojih je svaki bio poslan u zasebnu sobu.

Prvi masovni pucnjavi dogodili su se 13. srpnja. Bosanci su odvedeni u dolinu rijeke Cerski, gdje se dogodilo velik broj pogubljenja. Također, izvršenja su se odvijala u velikim štalićama koje pripadaju lokalnoj poljoprivredna zadruga. Muslimani, koji su čekali neposrednu smrt, bili su zatočeni bez hrane. Imali su samo malo vode za održavanje života do trenutka izvršenja. Srpanjski vrućine i gužve u napuštenim prostorima postale su izvrsno okruženje za nehigijenske uvjete.

Isprva su mrtva tijela bačena u jarke. Onda su časnici počeli raspodijeliti opremu posebno kako bi leševe prebacili na posebno pripremljena mjesta gdje su izvučene velike masovne grobnice. Vojska je željela sakriti svoje zločine. No, na takav način zločina nisu uspjeli sakriti dovoljno da izađu iz vode. Kasnije su istražitelji prikupili mnogo dokaza o odmazdi. Osim toga, svjedočanstvo brojnih svjedoka je sažeto.

Nastavak masakra

Ubijanje je koristiti ne samo vatreno oružje, ali i granata koje su bacili vojarne pune zarobljenih Bošnjaka. Kasniji istražitelji pronašli su u tim trgovinama ostatke krvi, kose i eksploziva. Analiza svih tih činjenica omogućila je prepoznavanje nekih žrtava, vrstu oružja koje se koriste i tako dalje.

Ljudi su uhvaćeni u polja i na cestama. Ako su Srbi zaustavili autobuse s izbjeglicama, uzeli su sve ljude s njima. Žene su sretnije. Predstavnici UN započeli su pregovore sa Srbima i nagovorili ih da ih šalju iz enklave. Od Srebrenice je preostalo 25 tisuća žena.

Klaonica u Srebrenici bila je najveća civilna stradanja u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Bilo je toliko mrtvih da su njihovi grobovi pronađeni mnogo godina kasnije. Na primjer, tijekom 2007. godine slučajno je otkriven zajednički grob Bošnjaka, u kojemu je počivalo više od 600 tijela.

Odgovornost vodstva Republike Srpske

Kako su događaji u Srebrenici postali mogući 1995. godine? Nekoliko dana u gradu nije bilo međunarodnih promatrača. Mogli su barem replikirati informacije o tome što se dogodilo cijelom svijetu. Značajno je da su glasine o odmazde počele istjecati tek nekoliko dana nakon incidenta. Nitko nije znao koliko je masakr u Srebrenici. Razlozi za to bili su i izravna zaštita kriminalaca od strane vlasti Republike Srpske.

Kada su jugoslavenski ratovi završili, zapadne zemlje postavile su uvjet da Beograd izručuje Radovana Karadžića međunarodnom sudu. On je bio predsjednik Republike Srpske i nadzornika, zbog čega je počeo pokolj u Srebrenici. Fotografija te osobe stalno je stigla na stranice zapadnih novina. Za informacije o njemu najavljen je glavna nagrada od pet milijuna dolara.

Karadžić je uhvaćen tek mnogo godina kasnije. Oko 10 godina živio je u Beogradu mijenjajući svoje ime i izgled. Bivši političar i vojska snimali su mali stan na ulici Yuri Gagarin i radio kao liječnik. Posebne službe uspjele su pobjeći bjeguncu samo zahvaljujući pozivu susjeda izgnanika. Beograd je savjetovao da gleda na opskuran zbog svoje sumnjive sličnosti s Karadžićem. Godine 2016. osuđen je na 40 godina zatvora zbog optužbi za organiziranje masovnog terora protiv mirnog stanovništva Bosne i drugih ratnih zločina.

Odbijanje zločina

U prvim danima nakon tragedije, vodstvo bosanskih Srba općenito je odbijalo činjenicu velikih pogubljenja. Poslala je komisiju koja je trebala istražiti događaje u Srebrenici u srpnju 1995. godine. Njezino se izvješće odnosilo na stotine poginulih zarobljenika.

Tada je Karadžićeva vlada počela poštivati ​​verziju koju je bosanska vojska pokušala probiti kroz okruženje i probiti se do Tuzle. Tijela onih koji su umrli u tim bitkama suprotstavili su se protivnici Srba kao dokaza "genocida". Prihvaćanje klaonica u Srebrenici 1995. godine od strane Republike Srpske nije bilo prepoznato. Objektivna istraga na mjestu događaja započela je tek nakon kraja bosanskog rata. Sve do tada, separatisti su nastavili kontrolu enklave.

Iako je masakr u Srebrenici u srpnju 1995. godine osuđen srbijanskim vlastima, sadašnji predsjednik ove zemlje odbija priznati ono što se dogodilo kao genocid. Prema Tomislavu Nikoliću, država mora pronaći kriminalce i kazniti ih. Istovremeno, on smatra da bi tekst "genocid" bio netočan. U Beogradu aktivno surađuju s Međunarodnim sudom. Izručenje kriminalaca sudu u Haagu jedan je od najvažnijih uvjeta za uključivanje Srbije u Europsku uniju. Problem integracije ove zemlje u zajedničku "obitelj" Starog svijeta ostaje neriješen već nekoliko godina. Istodobno, susjedna Hrvatska pridružila se EU 2013. godine, iako su ga pogođeni balkanskim ratovima i opsjednutost krvoprolića.

Političke implikacije

Strašni masakr u Srebrenici 1995. imao je izravne političke posljedice. Orušavanje zone od strane Srba, koje je bilo pod kontrolom mirovnih snaga UN-a, dovelo je do početka bombardiranja NATO-a u Republici Srpskoj. Intervencija Sjevernoatlantskog saveza ubrzala je kraj rata. Godine 1996., Bošnjaci, Srbi i Hrvati potpisali Daytonski sporazum kojim je okončan krvavi bosanski rat.

Iako je pokolj u Srebrenici 1995. godine, bilo je već dugo vremena, odjek tih događaja još su dati u međunarodnoj politici. Godine 2015. održan je sastanak Vijeće sigurnosti UN-a, koji je smatrao nacrt rezolucije o tragediji u bosanskoj enklavi. Britanija je predložila da prizna masakr muslimana kao genocid. Ova je inicijativa također podržala Sjedinjene Države i Francuska. Kina se suzdržala. Rusija se suprostavila rezoluciji i stavila je veto na njega. Kremlj dužnosnici UN-a, objasnio je ovu odluku tvrdnjom da je previše oštar procjena o događajima u Bosni moglo dovesti do drugog kruga međuetničkog sukoba na Balkanu danas. Ipak, tekst "genocid" i dalje se koristi u nekim slučajevima (na primjer, u Haškom sudu).

Srebrenica nakon rata

2003. godine, američki predsjednik 1993. - 2001., Bill Clinton osobno je stigao u Srebrenicu kako bi otvorio spomen žrtvama ratnih zločina. Bio je on koji je donio odluke tijekom ratova na Balkanu. Svake godine tisuće Bošnjaka posjećuju spomen-rođake mrtvih, ozlijeđenih i jednostavnih sunarodnjaka. Čak i oni stanovnici zemlje koji nisu bili izravno pogođeni pokoljom shvatili su i razumjeli strahote rata. Krvavi sukob razorio je cijeli teritorij Bosne bez iznimke. Klanje u Srebrenici u srpnju 1995. samo je postalo krunom tog međunacionalnog sukoba.

Ovaj je grad dobio ime zbog lokalnih depozita minerala. Čak su i drevni Rimljani ovdje znali o srebru. Bosna je oduvijek bila siromašna zemlja i gluhi kutovi (pod Habsburgovima, Osmanskom Carstvu itd.). Srebrenica je za nju stoljećima ostala jedna od najprilagodljivijih za ugodan život gradova. Nakon građanskog rata, gotovo svi stanovnici (Bosanci i Srbi) napustili su ovu regiju.

Suđenje kriminalaca

Međunarodni sud je utvrdio da je general Ratko Mladić postao osoba koja je sankcionirala masakre. Već je u srpnju 1995. optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti. Na njegovu savjest nisu bili samo događaji u Srebrenici 1995. već i blokada glavnog grada BiH, oduzimanje taoca koji rade u UN-u i tako dalje.

U početku general je živio mirno u Srbiji, koji nije izdao zapovjednika na međunarodni sud. Kad je Miloševićevoj vladi razoren, Mladić se morao sakriti i živjeti u bijegu. Nove vlasti uhitile su ga tek 2011. godine. Suđenje generalu još uvijek traje. Taj proces omogućen je svjedočanstvom drugih Srba optuženih za sudjelovanje u masakru. Mladić je prošao sve izvještaje časnika, u kojima su izvijestili o ubojstvima Bošnjaka i njihovim ukopima.

Približni opći odabrali su mjesta gdje su izvučene velike masovne grobnice. Istražitelji su pronašli nekoliko desetaka grobova. Svi su bili kaotično smješteni u blizini Srebrenice. Trudovozki je vozio oko bivše enklave ne samo ljeti, već i jeseni 1995.

Prepoznavanje krivnje

Uz Mladića, mnogi vojnici Vojske Republike Srpske optuženi su za zločine u Srebrenici. Prvi 1996. godine, njegov je mandat u zatvoru bio plaćenik Dražen Erdemovich. Dao je dosta svjedočenja, na kojem je postignuta daljnja istraga. Ubrzo nakon toga, uhićenja visokih srbijanskih časnika - Radislava Krstića i njegove pratnje. Odgovornost nije bila samo osobna. Godine 2003. nove vlasti u Republici Srpskoj, dio Bosne i Hercegovine, priznale su krivnju za masakre mirnog bosanskog stanovništva. U devedesetima je održan rat s muslimanima uz aktivno sudjelovanje Beograda. Neovisna Srbija koja je pred parlamentom 2010. godine također je osudila masakr.

Zanimljivo je da haški sud nije otišao bez posljedica protjerivanja nizozemskih mirotvornih snaga, koji se nalaze na bazi blizu mjesta krvoprolića. Pukovnik Carremants optužen je za izručenje nekih bosanskih izbjeglica, znajući da će ih Srbi ubiti. Dva desetljeća beskrajnih procesa i sudskih sjednica prikupljena je značajna baza podataka tih zločina. Na primjer, 2005. godine, pretraživanjem srbijanskih branitelja ljudskih prava, pronađen je i objavljen video koji bilježi činjenice o pucnjavi.