Psihologija u književnosti: objašnjenje i primjeri iz hrvatske književnosti

Što je psihologija? u literaturi? Definicija ovog koncept neće dati potpunu ideju. Treba navesti primjere umjetničkih djela. No, ukratko, psihologija u književnosti je slika unutarnjeg svijeta heroja kroz različite načine. Autor koristi sustave umjetničke tehnike, što mu omogućuje duboko i detaljno otkrivanje stanja uma karaktera.

Koncept

Psihologija u književnosti je prijenos likova čitatelju unutarnjeg svijeta. Sposobnost prenošenja osjećaja i osjećaja ima i druge vrste umjetnosti. No, književnost, zahvaljujući svojim slikama, ima sposobnost prikazati duhovno stanje osobe na najmanji detalj. Autor koji želi opisati unutarnji svijet junak, daje detalje o svom izgledu, unutrašnjosti sobe. Često se u literaturi za prijenos psihološkog stanja likova koristi tehnika poput pejzaža.

poezija

Psihologizam u književnosti je otkrivanje unutarnjeg svijeta junaka, koje mogu imati različit karakter. U poeziji, on u pravilu ima izražajnu kvalitetu. Lirski heroj prenosi svoje osjećaje ili obavlja psihološku introspekciju. Ciljano znanje o unutarnjem svijetu čovjeka u pjesničkom radu gotovo je nemoguće. Emocije i osjećaje prenose se prilično subjektivno. Isto se može reći i o dramskim djelima, gdje se unutarnja iskustva heroja prenose putem monologa.

Živopisni primjer psihologije u poeziji jest Yeseninova pjesma "Crnac". U ovom radu autor, premda prenosi vlastite osjećaje i misli, ali je pomalo odvojen, kao da gleda izvana. Lirski junak u pjesmi razgovara s određenom osobom. No, na kraju rada ispada da nema sugovornika. Crnac simbolizira bolesnu svijest, brašno savjesti, ugnjetavanje savršenih pogrešaka.

proza

Psihologija fikcije posebno je razvijena u devetnaestom stoljeću. Proza ima širok spektar mogućnosti otkrivanja unutarnjeg svijeta čovjeka. Psihologija u ruskoj književnosti postala je predmetom istraživanja domaćih i zapadnih istraživača. Tehnike koje su koristili ruski pisci devetnaestog stoljeća, posudili su u svom radu, kasniji autori.

Sustav slika koji se mogu naći u romanima Lea Tolstoja i Fyodora Dostojevskog, postali su primjer imitacije za pisca širom svijeta. Ali trebate znati da je psihologija u književnosti značajka koja može biti prisutna samo ako je ljudska osoba velika vrijednost. On se ne može razviti u kulturi koja je inherentna autoritarnosti. U literaturi, koja služi za nametanje bilo kakvih ideja, ne postoji i ne može biti slika psihološkog stanja pojedinca.

Psihološki Dostojevski

Kako umjetnik otkriva unutarnji svijet svog junaka? U romanu "Zločin i kazna" čitatelj uči Raskolnikovih osjećaja i osjećaja opisujući izvana, unutrašnjost sobe, pa čak i sliku grada. Da bi se otkrilo sve što se događa u duši protagonista, Dostojevski se ne ograničava samo na izlaganje svojih misli i izjava.

Psihologija Tolstoja

Svaki lik u romanu „Rat i mir” i „Ana Karenjina” - uzorak kako suptilna majstor umjetničkog izraza može prenijeti ne samo bol i osjećaje junaka, ali život koji je vodio prije događaja opisanih. Metode psihologije u književnosti mogu se naći u djelima njemačkih, američkih, francuskih autora. Ali Lav Tolstoj Roman se temelji na sustavu kompleksnih slika, svaki od kojih je otkrila kroz dijalog, misli i detalja. Što je psihologija u književnosti? Primjeri - prizori iz romana "Anna Karenina". Najpoznatiji od njih je utrka. Na primjer smrti autora konja otkriva sebičnost Vronsky, koja je kasnije dovodi do smrti heroine.

Vrlo složen i nejasan su misli Anna Karenine nakon izleta u Moskvu. Kad upozna svog muža, iznenada primjećuje pogrešan oblik ušiju - detalj koji je prethodno nije obratila pozornost. Dakako, ova značajka Kareninova izgleda ne odbija svoju ženu. Ali uz pomoć malog detalja čitatelj uči koliko je bolno za heroinu obiteljski život, pun licemjerja i bez međusobnog razumijevanja.

Psihologija Čehov

Psihologija ruske književnosti 19. stoljeća toliko je jasno izražena da se u spisima nekih autora tog razdoblja parcela ide u pozadinu. Ova se značajka može vidjeti u pričama Antona Čehova. Događaji u tim radovima ne igraju važnu ulogu.

U priči „Dama s psićem” Čehov je ne samo otkriva unutarnji svijet likova uz pomoć naizgled beznačajnih detalja, ali i stvara neku vrstu suprotnosti između vanjskog svijeta. Uz pomoć promjene u jaltaškom krajoliku, moskovski pisac živo prenosi emocionalnu tranziciju koju je doživio Gurov. U dijalozima i prizorima postoje i pojedinosti koje Chekhov u pripovijest ne uključuje ni slučajno. Anna Sergeevna otkriva svoju dušu Gurovu, au međuvremenu jede mandarinu s apetitom. Isti Gurov kasnije, boraveći u hladnoj jeseni Moskva, nastoji podijeliti svoje osjećaje s nekim na Yalta poznanika. Počeo je pričati prijatelju o Anna Sergejevskoj, ali on to ne čuje i govori o svježini jesetra, koji su upravo okusili u restoranu. Ljubav i uzvišeni osjećaji u priči suprotstavljaju se smirenosti i uobičajenosti kroz dijalog.

Obrasci psihološke slike

Psihologizam u literaturi 19. stoljeća izražava se različitim umjetničkih detalja. Svi oni mogu imati i izravnu vrijednost i neizravnu vrijednost. Ako tekst kaže da je junak blushed i spustio glavu, onda govorimo o izravnom obliku psihološke slike. Ali u djelima klasične književnosti, često su složenije umjetničke pojedinosti. Da bi razumjeli i analizirali neizravni oblik psihološke slike, čitatelj treba posjedovati dovoljno razvijenu maštu.

U Buninovoj priči "Sir iz San Francisca", unutarnji svijet junaka prenosi se kroz prikaz krajolika. Glavni lik u ovom radu ne govori ništa. Štoviše, on čak nema ni ime. Ali čitatelj razumije što je i što je njegov način razmišljanja, od prvih linija.

Psihologija u prozi inozemnih autora

Da napiše priču o bogatom i nesretnom muškarcu iz San Francisca, Bunin je nadahnuo roman Thomas Mann. Njemački pisac u jednoj od njegovih malih djela prikazano je psihološko stanje čovjeka koji, zbog straha i požude, propada u gradu koji je zaronio u epidemiju.

Novel se zove "Smrt u Veneciji". U njemu nema dijaloga. Misli junaka postavljene su uz pomoć izravnog govora. Ali unutarnje mučenje autora prenosi se skupom simbola. Joj se sastaje s muškarcem u zastrašujućoj maski koja ga čini upozoravaju na smrtonosnu opasnost. Venecija - prekrasan stari grad - upleten je u smrad. U ovom slučaju krajolik simbolizira destruktivnu moć lascivne strasti.

"Jedan je puhao nad kukvakovim gnijezdom"

Ken Kesey napisao je knjigu koja je postala kultna. U romanu o čovjeku koji je završio u psihijatrijskoj klinici kako bi izbjegao zatvorsku kaznu, glavna ideja nije tragična sudbina heroja. Bolnica za mentalno bolesne simbolizira društvo u kojemu vladaju strah i nedostatak volje. Ljudi ne mogu ništa promijeniti i pomiriti se s autoritarnim režimom. Snaga, odlučnost i neustrašivost simboliziraju McMurphy. Ta osoba je sposobna, ako ne promijeni sudbinu, barem pokušajte to učiniti.

Autor može prenijeti psihološko stanje heroja u samo jednom ili dva primjedba. Primjer takvog recepta je ulomak iz romana Kizi, u kojem McMurfy zaključi okladu. Budući da činjenica da neće moći pobijediti spor čini se očitim drugim ljudima, sretni su što se kladiti. On gubi. On daje novac. A onda izgovara ključnu riječ: "Ali ipak sam pokušao, barem sam pokušao." Uz pomoć ovog malog detalja, Ken Kesey ne samo da prenosi razmišljanje i karakter McMurphyja, već i psihološko stanje ostalih likova. Ti ljudi nisu u stanju napraviti odlučujući korak. Lakše im je da budu u nepodnošljivim uvjetima, ali ne i da riskiraju.

Psihologizam u književnosti je umjetnički pristup koji se fokusira na unutrašnji svijet likova, njihove misli, osjećaje i motivaciju. Kroz psihološku analizu, pisci nastoje prodrijeti u dubinu ljudske psihe i razotkriti kompleksnost emocionalnih stanja i unutarnjih sukoba. Psihologija u književnosti omogućava čitateljima da bolje razumiju i empatiziraju s likovima i njihovim postupcima.

Jedna od ključnih značajki psihologizma u književnosti je pružanje uvida u kompleksnost ljudske prirode kroz portretiranje emotivnih stanja, raslojavanje ličnosti i različite psihološke procese poput podsvjesnih impulsa, snova ili traumatičnih iskustava.

Primjer psihologizma u književnosti je Djelo Dostojevskog "Zločin i kazna", u kojem je portretiranje unutarnjeg svijeta glavnog lika, Raskoljnikova, ključno za razumijevanje njegovog postupka i moralne dileme. Ova knjiga pruža čitateljima uvid u unutarnje borbe i motivaciju lika, otvarajući rasprave o moralnosti, krivnji i ljudskoj prirodi. Psihologija u književnosti ne samo obogaćuje čitateljevo iskustvo, već i otvara mnoga pitanja o ljudskom postojanju i društvu u kojem živimo.

Psihologizam u književnosti

Psihologizam je stil pisanja koji se često koristi u književnosti kako bi se istraživalo unutrašnje stanje likova, njihove misli, osjećaji i motivacije. Kroz psihologizam, pisci nude dublji uvid u ljudsku psihu i omogućavaju čitateljima da bolje razumiju likove i njihovo ponašanje.

Putem psihološke karakterizacije, pisci stvaraju autentične, slojevite likove koji su uvjerljivi i koji se mogu povezati s čitateljima. Ova tehnika omogućava piscu da istražuje različite aspekte ljudskog uma, poput straha, ljubavi, tuge, mržnje i radosti, te da prikaže intimne unutarnje borbe i konflikte koje likovi prolaze. Pored toga, psihologizam često otkriva povezanost između ponašanja likova i njihovih životnih iskustava, traumatskih događaja ili društvenih okolnosti.

Primjeri psihologizma u književnosti

1. "Ana Karenjina" - Ljubav i brak su centralne teme romana "Ana Karenjina" Lava Tolstoja. Kroz psihologizam, Tolstoj nam omogućava da dublje razumijemo likove poput Ane, koji se suočava s moralnim i emocionalnim konfliktima, kao i Ljevina, koji prolazi kroz unutarnju transformaciju.

2. "Prometej s otoka Viševice" - Ova knjiga Meše Selimovića istražuje psihološke aspekte likova koji su izolirani na jednom malom ostrvu. Kroz psihologizam, Selimović prikazuje kako usamljenost i konstantna borba za opstanak utječu na umove likova i dovode do unutarnjih previranja i promjena.

Zaključak

Psihologizam je važan stil pisanja u književnosti koji pruža dublji uvid u ljudsku psihu. Kroz psihološku karakterizaciju likova, pisci stvaraju kompleksne i uvjerljive likove koji se mogu povezati s čitateljima. Psihologizam omogućava piscima da istražuju emocije, motivaciju i psihičke procese likova, te da prikažu unutarnje konflikte i povezanost sa okolinom. Primjeri književnih djela koja koriste psihologizam uključuju "Ana Karenjina" Lava Tolstoja i "Prometej s otoka Viševice" Meše Selimovića.

Psihologija u književnosti: definicija

Psihologija u književnosti je vrsta pristupa koja se koristi u analizi književnih djela kako bi se razumjela misao, ponašanje i motivacija likova, kao i njihove emocionalne i psihičke procese. Ovaj pristup istražuje kako književnost može pružiti uvid u ljudsku psihu i kako se emocije, konflikti, traume i drugi psihološki procesi prikazuju u književnim djelima.

Psihologija pruža perspektivu koja je korisna za tumačenje i razumijevanje karaktera, složenih odnosa i unutarnjeg univerzuma likova u književnosti. Kroz prizmu psihologije, čitatelji mogu analizirati kako junaci razmišljaju, osjećaju i reagiraju na različite situacije u pričama.

Psiholozi često koriste različite teorije i koncepte psihologije, poput djetinjstva, nesvjesnog uma, traume, obrambenih mehanizama i identiteta, kako bi istražili i protumačili likove i njihove postupke u književnim djelima.

Psihologija u književnosti može pružiti dublje razumijevanje ljudske prirode i pružiti čitateljima perspektivu na složene teme kao što su sreća, tuga, ljubav, strah, izbjegavanje i mnoge druge aspekte ljudskog iskustva.

Uloga psihoanalize u književnosti

Psihoanaliza je teorija i terapija koja se razvila pod utjecajem Sigmund Freuda. Ova teorija proučava ne samo svjesne procese u umu, već i nesvjesne, pri čemu se fokusira na ulogu seksualnosti, traume i unutarnjih sukoba u formiranju ličnosti. U književnosti, psihoanaliza je imala značajnu ulogu, pružajući dublji uvid u karaktere, motive i radnje likova u romanima, pjesmama i dramama.

Jedan od primjera gdje se može vidjeti utjecaj psihoanalize u književnosti je roman "Proces" Franza Kafke. U ovom djelu, protagonist Josef K. suočava se s tajanstvenim i iracionalnim sustavom pravde, a njegova putovanja, odluke i psihološke reakcije odražavaju karakteristike nesvjesnog uma. Kroz prikaz iracionalnosti sistema, roman istražuje unutarnje konflikte i strahove lika, što je centralni koncept psihoanalize.

Još jedan primjer je roman "Točka obmane" Renata Baretića, koji se bavi unutarnjim sukobima i složenim odnosima likova. Psihoanaliza se koristi kao alat za analizu likova, omogućavajući čitateljima da shvate dublje motive i traume koje oblikuju njihove osobnosti. Prikazivanje nesvjesnih procesa pomaže stvaranju kompleksnijih i realističnijih likova.

Psihoanaliza prepoznaje i proučava mnoge druge aspekte ljudske psihe, kao što su snovi, simboli i obrasci ponašanja. Ti elementi su često prisutni i u književnosti, gdje pisci koriste simbole, metafore i snove kako bi prenijeli skrivene značenja i emocionalnu dubinu. Psihoanaliza pruža alate za tumačenje ovih elemenata i razumijevanje njihove važnosti u književnom djelu.

Ukratko, psihoanaliza ima veliku ulogu u književnosti, omogućavajući nam da dublje i složenije razumijemo likove, motive i teme. Pomoću psihoanalitičkog pristupa, književnost postaje ne samo umjetnost izražavanja, već i prozor u ljudsku psihu.

Psihologija likova u književnosti

Psihologija likova je važan aspekt književnosti koji istražuje i opisuje unutarnji svijet i motivaciju likova u književnom djelu. Autori koriste psihologiju likova kako bi razvili kompleksne i uvjerljive karaktere koji imaju duboke emocije, ponašanja, motive i sukobe.

Kroz psihologiju likova, čitatelji mogu bolje razumjeti motivaciju i ponašanje likova te se povezati s njima na emocionalnoj razini. To daje književnim djelima veću dubinu i slojevitost, te čitateljima pruža mogućnost da se upuste u istraživanje unutarnjeg svijeta likova, razumiju njihove strahove, nade, snove i unutarnje konflikte.

Primjeri psihologije likova u književnosti:

Jedan od poznatih primjera psihologije likova u književnosti je roman "Zločin i kazna" Fjodora Dostojevskog. Glavni lik, Raskoljnikov, prolazi kroz unutarnje sukobe, moralne dileme i psihičku napetost nakon što počini zločin. Autor pruža dubok uvid u unutarnji svijet lika i analizira njegovu psihologiju, emocije i razmišljanja.

Još jedan primjer je roman "Ana Karenjina" Lava Tolstoja. Lik Ane Karenjine prolazi kroz kompleksnu psihološku transformaciju, suočava se sa svojim strastima, unutarnjim konfliktima i moralnim dvojbama. Autor pruža dublji uvid u njezin unutarnji svijet i psihološki profil, čime čitateljima pruža bolji uvid u njezinu složenost kao lika.

Psihologija likova u književnosti često se koristi kao sredstvo za istraživanje i razumijevanje ljudske prirode, emocionalnog stanja i svijeta. Pomaže nam shvatiti različite aspekte ljudske psihe te nam omogućava da se bolje povežemo s likovima i njihovim životnim putovanjima, što čini književnost moćnom sredstvom za istraživanje ljudskog iskustva.

Psihologija književnog stvaralaštva

Psihologija književnog stvaralaštva je grana psihoanalize koja se bavi proučavanjem psihičkih procesa koji su prisutni u književnim djelima i u samom procesu pisanja. Ova disciplina se bavi analizom likova, motiva i unutrašnjih sukoba u književnom djelu, kao i utjecajem psihičkog stanja pisca na sam kreativni proces.

Analiza likova

Jedan od glavnih aspekata psihološke analize književnog stvaralaštva je analiza likova. Psihologija pomaže u razumijevanju likova, njihovih motiva i unutrašnjih sukoba. Kroz proučavanje psihičkih procesa kao što su nesvjesno, ego i superego, možemo bolje razumjeti ponašanje likova i njihove odluke.

Utjecaj psihičkog stanja pisca

Psihologija književnog stvaralaštva također istražuje utjecaj psihičkog stanja pisca na sam kreativni proces. Psiholozi proučavaju kako različite psihičke bolesti, poput depresije ili anksioznosti, mogu utjecati na stil pisanja, teme koje pisac obrađuje i način na koji se izražava kroz književno djelo.

Također se analiziraju i razni psihički mehanizmi koji se mogu primijetiti u književnom djelu, poput obrane, transfera i podsvijesti. Psihologija književnog stvaralaštva pomaže nam bolje razumjeti složenost ljudske psihe i način na koji se ona očituje kroz književnost.

Psihologija čitatelja u književnosti

Psihologija čitatelja u književnosti proučava reakcije i iskustva čitatelja tijekom čitanja književnih djela. Ova grana psihologije istražuje kako čitatelji doživljavaju književna djela, kako se emocionalno povezuju s likovima i radnjom te kako književna djela mogu utjecati na njihovo razmišljanje i ponašanje.

Čitatelji često razvijaju emocionalnu povezanost s likovima u književnosti. Identifikacija s likovima omogućuje čitateljima da se stave u njihovu kožu, da dožive njihove radosti, tuge i strahove. Ova empatijska veza često čini čitanje književnosti duboko ispunjavajućim iskustvom.

Psiholozi proučavaju i kako književnost može utjecati na čitateljevo razmišljanje i ponašanje. Književna djela mogu izazvati introspekciju kod čitatelja, potaknuti ih da razmišljaju o vlastitim osjećajima i životnim iskustvima. Također, književnost može učiti čitatelje važnim moralnim vrijednostima i potaknuti ih na promjenu ponašanja.

Primjeri psihoanalize u književnosti

Jedan od najpoznatijih primjera psihoanalize u književnosti je roman "Psiho" Alfreda Hitchcocka. U ovom romanu, glavni lik Norman Bates predstavlja arhetip nesvjesnih impulsa i konflikata koji leže u dubinama ljudske psihe. On je pod utjecajem svoje majke koja ga kontrolira i manipulira, što se očituje kroz njegovo podijeljeno ja.

Drugi primjer psihoanalize u književnosti može se pronaći u romanu "Gospodar prstenova" J.R.R. Tolkiena. Lik Goluma sjajan je primjer podsvjesnog ega koji se bori između dobra i zla. Kroz njegov unutarnji dijalog i sukobe, autor prikazuje psihičku borbu između različitih aspekata ličnosti.

Primjeri oralne faze

Jedan od primjera oralne faze u književnosti može se pronaći u djelu "Romeo i Julija" Williama Shakespearea. Ljubavna veza između Romea i Julije predstavlja potrebu za sigurnošću, bliskošću i zadovoljstvom koja je karakteristična za oralnu fazu razvoja.

Primjeri analne faze

Primjer analne faze u književnosti je roman "Oliver Twist" Charlesa Dickensa. U ovom romanu, lik Olivera predstavlja sukob između potrebe za samostalnošću i kontrole (ego) i ograničavanja i dominacije društva i sustava (super-ego).

"Upit-odgovor:"