Informacijska ekonomija

U procesu formiranja, gospodarstvo unutar informacijskog društva pokušava iskoristiti više resursa. Konkretno, oni uključuju rad, slobodu (regionalnu, grupnu, individualnu), kapital, kao i relevantne podatke (različite informacije i znanja, praktične vještine koje se stalno ažuriraju). Rad i kapital odnose se na faktore proizvodnje. Sloboda i znanje smatraju se neophodnim uvjetima za učinkovitu primjenu ovih čimbenika. Stoga se formira informacijska ekonomija. To je rezultat prijelaza iz industrijske faze u postindustrijski.

Informacijska ekonomija kao sfera znanja može se smatrati meta-ekonomijom u odnosu na grane znanosti. Te podružničke discipline usmjerene su na učinkovitu primjenu tehnologije, stvaranje znanstvenog znanja i sredstava namijenjenih njihovom prijenosu. Da bi se ostvarili ti ciljevi, proučavaju se gospodarski aspekti materijalne osnove informacijske tehnologije. Ovo polje znanja se manifestira na specifičan način u proučavanju podataka kao resursa. Istraživanje se provodi u okviru općeg razmatranja odnosa s informacijama, kada se pojedini aspekti kombiniraju u jedan objekt koji funkcionira u strukturi tržišta i regulaciji države.

Informacijsko gospodarstvo obavlja različite zadatke. Jedno od glavnih je proučavanje redovitih tendencija u razvoju područja elektroničkih podataka, njegovih funkcija u procesu formiranja i razvoja tehnološki poredak Informacije. Informacijsko gospodarstvo također istražuje čimbenike i uvjete pod kojima se provodi najučinkovitija izvedba tih funkcija.

Studije proizvoda mogu biti metodološki, teorijski ili praktični zaključci i prijedlozi odražavaju moguće opcije za poboljšanje učinkovitosti aktivnosti u području elektroničkih podataka.

Prema klasičnim konceptima, kapital je razmatran u stvarnom obliku. To je bila vrsta agregata objekata (sirovina, strojeva, zgrada, zemljišta itd.) Koji, kada se rabe, rade za stvaranje prihoda (povećanje profita). Ova je definicija primjenjiva na društvo u kojem je stupanj razvoja proizvodnje, mjeren potencijalnim otpuštanjem, relativno beznačajan. U ovom slučaju, glavni događaji se događaju u sferi proizvodnje. Nakon toga, veliku ulogu igra novac. S tim u vezi, kapital se počeo razmatrati u monetarnom obliku, kao određeni kompleks novca, s kojim možete zaposliti zaposlenike ili kupiti alate.

U procesu povećanja volumena primjene novih podataka i znanja, imovina se odbija specifičnu težinu na fizičkim objektima. To povećava težinu intelektualno vlasništvo. Kao rezultat toga, nastaje problem zaštite prava ovog potonjeg.

Stručnjaci kažu da apsolutna zaštita prava intelektualnog vlasništva to je nemoguće pružiti. Međutim, to nije potrebno, po njihovom mišljenju. U ovoj situaciji, zadatak je uspostaviti neki "optimalni". S jedne strane pridonosi primitku privremenih superprofita, dok jamči autorsku (pojedinačnu) korist od korisne inovacije. S druge strane, ova će inovacija biti široko rasprostranjena kako bi se povećao ukupni gospodarski, tehnološki, društveni, kulturni i politički potencijal.

Štoviše, kada industrija novca stekne inovativne značajke, kapital počinje djelovati u nešto drugačijem stanju. Ekonomski informacijski sustavi osiguravaju korištenje kapitala u monetarnom obliku. U ovom slučaju, stječe pravi oblik samo za neko vrijeme. Tada se opet pretvara u informacije i novac. Upotrijebljene informacije su posebna znanja i razmatraju se u tri statusa: kao profesionalno znanje zaposlenika i poduzetnika, kao tehnološko znanje stručnjaka, kao i pretpostavke svih zainteresiranih strana na nadolazećem stanju.

Ekonomski informacijski sustav takvog tipa osigurava da se radne usluge temelje ne samo na profesionalnim vještinama, već i na individualnim sposobnostima i znanju.