Aluzija je stvarna u suvremenom svijetu?

Taj je izraz prvo primijenjen Francuski pisac i književni kritičar bugarskog podrijetla Julije Kristeve 70-ih godina prošlog stoljeća. Aluzija je lik govora s očitim estetskim učinkom "stvaranja zajednice". Sadrži element igre. To je skriven, kao da aludira na riječi ili izraza odnosi na knjige, poznate povijesne činjenice, ep ili vjerske tradicije. Stoga se pretpostavlja da čitatelj integrira s piscem jedan društveni stvaranje s određenom religijom, običajima i kulturi društva, znanje o vremenu i okolnostima povijesnih događaja ili biografske detalje poznatih osoba.

Ako se sjećanje "ponovo interpretira" gore spomenute događaje u izvornom prepričavanju, onda je aluzija neka vrsta autorske referencije, nagovještaj da nema smisla u potpunosti navesti značenje. Dovoljno je samo reći čitateljima, i oni će zamisliti o čemu razgovaraju.

Važno je napomenuti da su rani kršćanski pisci, kao što su Klement Aleksandrijski, otkrila čitateljima osnove nove vjere do sada tradicionalnih aluzijama na rimskom društvu: aluzija na djela poznatih autora antike. Na primjer, u svojim „poticajima” Klement obično koriste fraze, riječi, karakteristične za Platonovih djela „rekao je vozač čovječanstva”, hrpa „jaram” magarce - stari i mladi „majstor Sao pravila”.

Govoreći o klasičnom grčkom epu, sjetite se da aluziju - to je ono što je nazvao prije „krilatih riječi.” Mnogi od njih su trebali upoznao čitatelje s pričama o drevnoj Grčkoj i drugim civilizacijama. Naširoko koristi u klasičnoj literaturi, izraz „Augijeva štala”, koji pokazuje neuredan, neuredan. Riječi "herkulovski stupovi" korištene su u smislu ruba svijeta. Anteiovo ime znači neodvojivu vezu čovjeka sa svojom domovinom, izvorom svoje moći. "Ahilova peta" jednaka je pojmu ograničene, ali kritične ranjivosti. Nepotrebno je reći, aluzija je popularna u radu. Primjeri iz literature su brojni. Evo samo nekoliko.

Roman Henry Sienkiewicz "Kamo Gimedeschi" apsorbirao je mnoge biblijske aluzije. Upotreba imena Isusa, apostoli Petar, Pavao u opisu umjetničkog djela rada preuzima poznanstvo čitatelja s izvornim izvorom - Novim zavjetom.

Ova umjetnička figura često se rađa iz povijesnog događaja. Na primjer, Charlotte Brontë stavlja u usta Jane Eyre reference prijeći rijeku Rubikon - prirodni granicu koja odvaja Galiju i Italiju (prijelaz od kojih je Julije Cezar bio jednak početak građanskog rata). Pisac po ovom putu (umjetnička figura) naglašava neopozivost odluke.

Književne aluzije su kulturalno uvjetovane, nacionalno povezane. Poznato je da je nakon objavljivanja romana Daphne du Maurier, „Rebecca” na engleskom pritisnite rečenici ovog dijela sna u kojem je junakinja romana vratio na imanje Menderli, postao vrlo popularna, baš kao i uvođenje prethodi avanturu.

Autori ih često sami stvaraju, ispunjavaju li se povijesnim i stvarnim sadržajem. Poznati roman B. Stokera "Grof Drakula" povezuje glavni demonski lik s pravim povijesnim likom Princ Vlaška Vlad III. Osim toga, opis dvorca vampirskog plemića je realan i odgovara detaljima stvarnog dvorca ovog vladara.

Trenutni pisci, također, ne "pase iza". Aluzija je moderna. Treba priznati da je u literaturi, počevši od druge polovice prošlog stoljeća, ova umjetnička figura iznimno popularnih pisaca, placers organski utkana u zemljište zauzvrat. Suštinska ironična aluzija na knjigu o Sherlock Holmesu jest roman modernog klasika profesora Umberta Eco "Ime ruže". Istraživanje tajanstvenih ubojstava povjereno je franjevačkom redovniku Wilhelmu Baskerville (očigledna ironija). Njegov pomoćnik zove se Adson (očigledno suglasnik s Konandolevskim Watsonom). No povijesna književna paralela mu se čini malo. On prikazuje na slici slijepog knjižničara Jorgea Burgosa, osuđenog ubojice popularnog argentinskog autora priča i romana Jorgea Borgesa. Rasprostranjena upotreba aluzija su također moderni ruski pisci: Boris Akunin, Victor Pelevin.