Minskska konvencija kao izvor legalizacije

Postoje slučajevi kada je potrebno dati niz dokumenata drugim zemljama ili njihovim veleposlanstvima. Da bi potvrdili autentičnost, moraju proći poseban postupak, koji se naziva legalizacija. Iznimka su dokumenti koji se šalju državama u kojima radi Minskska konvencija.

Što je legalizacija?

Ovaj postupak, koji daje pravno obvezujući dokument na teritoriju druge zemlje, što je dokaz autoriteta, autentičnost potpisa ili pečata osobe koja je sastavio dokument.

Postupak legalizacije podijeljen je u dvije vrste:

- apostille (pojednostavljena metoda);

- konzularna legalizacija (za zemlje koje nisu potpisale konvenciju u Haagu).

Konzularni legalizacija - vrlo kompliciran postupak, koji je dizajniran kako bi potvrdili autentičnost i legitimitet dokumentu šalju u inozemstvo, kao i njegovu usklađenost sa zakonima zemlje.

Diplomatska ili konsularna legalizacija sastoji se od nekoliko uzastopnih faza:

- dokument mora biti ovjeren kod javnog bilježnika, (ako je prijevod potvrđen, potreban je potpis osobe koja ga prenosi);

- ovjeru javnog bilježnika potpisa i pečata u Ministarstvu pravosuđa;

- potvrda ispis dokumenta i potpis ovlaštene osobe Ministarstva pravosuđa u Ministarstvu vanjskih poslova;

- posljednja faza je potvrda dokumenta u konzulatu države kojoj se šalje.

Apostille u usporedbi s konsularnom legalizacijom vrlo je jednostavna i jednostavna procedura.

Ovaj koncept počinje potpisivanjem 1961. godine Haške konvencije, kojom je ukinuta odredba o konsularnoj legalizaciji. Umjesto diplomatske legalizacije uveden je novi sustav provjere dokumenata koji je jedinstven za sve zemlje članice koje su potpisale službeni dokument 1961. godine, kao i za brojne države koje su se pridružile u budućnosti.

U skladu s normama Konvencije, samo službene isprave ovjerene u državnim tijelima moraju biti ovjerene kod apostille. Uz pomoć ove vrste legalizacije, autentičnost potpisa državni službenik, koji je ovjerio ili izdao dokument, a ne njegov sadržaj.

Što izgleda apostil?

U većini slučajeva, ona se prikazuje u obliku pečata koja je pričvršćena na dokument ili je postavljena izravno na nju. Pečat ima standardni kvadratni oblik, sadrži službenu tekst koji označava zemlju podrijetla dokumenta o osobi koja ga je potvrdila i potpisala.

U većini slučajeva, izdana je na jednom od državnih jezika, pojedine zemlje prakticiraju dupliciranje stavki sadržanih u apostilu na jednom od međunarodnih jezika.

Minskska konvencija

U nekim slučajevima, dokumenti poslane u inozemstvo uopće ne zahtijevaju legalizaciju. Za nesmetano podnošenje dokumenata potrebno je potpisati zaseban ugovor između država kojima se uređuje slobodno davanje službenih dokumenata bez odgovarajućeg jamstva. Na primjer, Minskska konvencija iz 1993. godine.

U siječnju 1993. godine u gradu Minsku napisan je dokument o pravnoj pomoći, koji je pojednostavio legalizaciju stranih dokumenata, dobio je skraćeni naziv "Minskska konvencija". Zemlje sudionice koje su potpisale i ratificirale dokument su Armenija, Bjelorusija, Uzbekistan, Ukrajina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Moldavija i Ruska Federacija

Dakle, Minska konvencija postala je zakonodavni zakon kojim se bez zapreka rade gotovo sve službene isprave izdane na području bivše Unije ili na području zemalja sovjetskog prostora.