Teorija prijevoda (njegova povijest i problemi)

Među problemima od interesa za lingvistiku, važno mjesto je proučavanje jezičnih obilježja aktivne govorne aktivnosti interlingualnog karaktera, nazvanog "prijevod". Teorija prijevoda često spada u središte pažnje lingvista.

Teško je precijeniti važnost prijevoda koji je od svog osnutka počeo ispunjavati najvažniju društvenu funkciju, stvarajući uvjete za interlingvalnu komunikaciju ljudi. Nastala je u antičko doba, kada su se u povijesti civilizacije formirale udruge ljudi koji su govorili različite jezike. Odmah su postojali ljudi koji ih posjeduju i pomognu komunicirati druge ljude iz tih udruga. Kao takva, opća teorija prijevoda još nije postojala, ali svaki stručnjak na ovom području imao je svoj pristup.

Nakon čovječanstvo je izumio pisanje, grupa „tumača”, tumača, pridružio stručnjaka o prijevodu službeni, vjerskim i poslovnim tekstovima.

Pisani prijevodi omogućuju ljudima da se pridruže kulturnoj baštini drugih naroda. Nacionalna književnost, znanost i kultura dobile su dovoljno mogućnosti za interakciju i međusobno obogaćivanje. Poznavanje stranih jezika omogućuje čitanje skripti. No, svatko ne može svladati ni jedan strani jezik.

Prvu teoriju prevođenja stvorili su sami prevoditelji koji su pokušavali generalizirati vlastito iskustvo i često iskustvo svojih kolega u trgovini. O svojoj strategiji za reći svijetu, naravno, najviše pažnje tumači svoga vremena, iako često njihove konceptualne izračuni ne zadovoljavaju suvremene znanstvene principe, tako da se ne može razviti u dosljedan apstraktni koncept. Ipak, teorija prijevoda i dalje zadržava zanimanje za razmatranja koja su iznijeli.

Čak iu razdoblju antike, među prevoditeljima je nastala rasprava o korespondenciji prijevoda s izvornikom. Izrada prvi prijevod svetih knjiga, uključujući i Bibliju, većina stručnjaka traži da doslovno kopiranje izvornika, što ga čini nejasan prijevod, a ponekad i vrlo zbunjujuće. Dakle, razumno je da izgleda kao pokušaje nekih tumača opravdati teoretski veću slobodu prevedenog teksta iz izvornika, potreba za prijevod ne doslovno, ali značenje, ponekad čak i samo dojam ili šarm stranog teksta.

Čak i njihove rane izjave o ciljevima prevoditelja upućuju na početak rasprava koje se danas, u naše vrijeme, bave teorijom i praksom prijevoda.

Dvije vrste transfera, koje se izmjenjuju, cijelo vrijeme se međusobno zamjenjuju u procesu kulturnog razvoja. Jedna skupina stručnjaka vjeruje da je prijenos mora zadovoljiti karakteristike i navike materinjem jeziku, a druga grupa, s druge strane, brani očuvanje jezične strukture izvornika, čak i silom istodobno prilagođava svom materinjem jeziku. U prvom slučaju, prijevod se naziva slobodnim, u drugom slučaju je doslovan.

Kao i tijekom verbalna komunikacija, tekstovi za one koji govore i za one koji slušaju smatraju se jednakima, a prevedeni tekst smatra se ekvivalentom prevedenom.

Umjetnički prevođenje, čija se teorija i praksa razlikuju od prijevoda tekstova znanstvene ili tehničke prirode, imaju svoje specifičnosti. Funkcija jezika fikcija leži u emocionalnom utjecaju koji on djeluje na čitaoca.

Poznanstvo sa strane literature svi čitatelji na svijetu su dužni književnog prevođenja, jedan od najtežih, što zahtijeva tumač inventivnost, empatiju u tekstu, težina sva osjetila, kreativno izražavanje, a ne prikriti identitet autora.